Sinoć sam rano zaspala, ali sam se brzo probudila. Misli oko mene samo su letjele, a nisam ih mogla kontrolirati. Pitanja se vrte oko moje glave, glavne vijesti sa ekrana viču mi na uši. Pitanja: Što mogu učiniti kao pojedinac da naše društvo postane bolje? Može li se promijeniti? Ili jednostavno živimo u društvo gdje svatko od nas okreće glavu ako nešto i vidi, a ako i vidi pravi se da ne vidi. Jesmo li mi odgovorno društvo ili izgubljeno društvo? Učimo našu djecu u školi da budu odgovorni građani koji znaju svoja prava, no znamo li mi to? Što bi jedan odgovoran građanin učinio ako bi vidio da se netko sukobljava na ulici, ili ako vidi da je nekome potrebna pomoć na cesti? Hoće li pomoći ili zatvoriti oči?
Ponekad imam osjećaj da naše društvo nosi povez preko očiju i slušalice na ušima, jer je tako ugodno. Navika. Jednostavno. Na ovaj način zatvoreno društvo kontrolira svoje emocije, kontrolira ono što želi vidjeti i čuti. Tako društvo odgaja našu djecu. Djeca koja su odgajana na ovaj način od najranije dobi ne znaju za bolje. Ne znaju za ništa drugo. Oni ne vide svjetlo dana, već samo mrak. Njima treba pomoći. Njima trebamo skinuti povez sa očiju, i dopustiti im da progledaju i ugledaju ljepotu svijeta. Oni trebaju biti naša misija. Svima nama. Djeca su naša budućnost. Djeca su naše cvijeće.
Zašto se onda pravimo da ne vidimo dječju ranjivost? Zašto okrećemo glavu? Zašto ne poduzimamo ništa? Zašto smatramo da to nije naša briga i da se ne smijemo uplitati? Nije samo sustav zakazao, zakazali smo svi mi, društvo je zakazalo. Društvo u kojem pozdravi više ništa ne znače, već se samo broje lajkovi i broj followera na društvenim mrežama. Društvo u kojem više nema usputnih razgovora: Dobar dan, susjedo! Kako ste? Kako obitelj? Društvo koje je izgubilo svaki oblik komunikacije između svih društvenih razina i sustava. Danas se sve samo svodi na pisani oblik ili elektronički oblik. Važno je da svi imaju papir na kojem će pisati kako su oni pokušali sve učiniti. Pisani trag koji ih zaštićuje. Zaštićuje od čega? Hoće li oni moći mirno spavati znajući da nisu napravili sve? Jesu li sjeli pored djeteta, pogledali ga u oči i razgovarali s njime? Jesu li učinili sve što su mogli?
Djecu učimo na suradnju, ali je li društvo spremno surađivati? Nema poslije ispravnog ispita. Nema povratka. Kad se dječje srce raspukne, tko će im pomoći da se ponovno zacijeli? Tko će im pomoći da nauče ponovno voljeti? Tad je već kasno, zato svi MI moramo ranije prevenirati, reagirati i uplitati se, jer to su naša djeca, naši susjedi, naši prijatelji, naši poznanici. Ako se uplićemo tada možemo reći da smo pokušali sve, ali inače ne. Zato #spasi me i budi na Markovom trgu 16. ožujka 2019., vrijeme: 5 do 12. Pokaži što znači biti odgovoran građanin. Probudi se!
SARA @sara.astrid_m
