Odluka o preseljenju je bila jednostavna. Usudila bih se reći i prejednostavna jer sam ja tolika suprotnost sama sebi. Opsesivni kontrol frik i najležerniji opušteni tip u jednom. Ono što je drugima velika stvar napravim dok ni ne trepnem, dok su stvari koje drugi ni ne primjećuju meni ogromni problemi. Nešto kao Linolada, gdje crna i bijela strana nimalo sličnih okusa zajedno čine cjelinu i savršeno funkcioniraju zajedno. Luđak opsjednut organizacijom kojemu neće smetati uprljana dječja majica. Prekomplicirano jednostavna za objasniti. Preodgovorni kreativac. Sve sam to ja. Znate ono kad kažu opiši se u tri riječi? Ne vrijedi za mene. Niti bih se mogla u toliko kratko opisati, niti sam u stanju toliko malo riječi izustiti s obzirom na moju lajavu stranu. U ništa nisam sigurna kad je riječ o meni koliko o par stvari: nevjerojatno sam preponosna. Radije ću živjeti slomljenog srca nego ponosa. Nije osobina za pohvaliti se, znam, ali nažalost koliko god se trudila sve drugo je uvijek izgledalo kao da izdajem samu sebe. Odlučnost. Treba mi neko vrijeme da odlučim. I ako nisam u svojoj glavi u potpunosti raščistila i odlučila, postoji ogromna mogućnost da odustanem. U tome sam vrhunska. Ali ako ja odlučim nešto, ne postoji alternativa. Nema plana B. Ne postoji druga mogućnost u mom mozgu i cijelu planetu ću okrenuti naopako ako je potrebno da ostvarim što sam naumila. Na način na koji sam ja smislila. Samo na moj način ili nikako.
Tako sam odlučila i da idem u Singapur. Taman kad je moj muž razmišljao o spuštanju sidra i nekim mirnim lukama, ja sam razmišljala o odlasku. Uvik kontra. I tako smo odjednom, sramota me reći u koliko kratkom vremenskom periodu, odlučili da idemo. Jako sam dobro znala u što se upuštam, iako sam bila svjesna kako neću ni otići, a neki ljudi će mi već nedostajati.
Kad sam se udavala, tad već devet godina nisam živjela doma. Odselila sam se u Zagreb na fakultet, i klasična priča, u njemu sam ostala te stekla prijatelje, ljubavi, posao i život. Već dugo nisam živjela u svojoj kući, a moja soba je bila moja tek za praznike. Ali, nikad na svijetu ništa nije više mirisalo na dom kao moja Ugrovača. Miris dida Joze koji se širi Grabovinom, iako već odavno nije tamo. Galin osmijeh iako ni on više ne ukrašava vrata svoje šupe. Možda nisam već godinama dolje, ali nikad zapravo nisam ni otišla.
To je vjerojatno razlog zašto nisam bila u stanju progovoriti niti riječ u autu do Splita kad smo se vraćali poslije vjenčanja u Zagreb koji je s godinama postao moj drugi, obožavani dom. Svejedno, neka knedla mi nije dopuštala da progovorim ni riječ ostavljajući dio sebe s one strane granice. S moje strane granice.
Znala sam da sad neću pričati skroz do Indije. Znala sam, jer neke stvari je bolje ostaviti neizrečenim. Isto tako sam znala da će mi dio srca ostati na tom odlaznom terminalu. Uistinu ga mrzim.
Kako god da okrenem, odlazila ja ili usamljeno ostajala na njemu, s njim uvijek odlazi i dio mene. Zato se valjda i zove odlazni. Toliko je dijelova već otišlo da se pitam koliko ih je uopće ostalo?!
U tom trenutku sam toliko zavidjela ljudima kojima voljeni žive u istom gradu. Ni ne znaju koliko su sretni što se moraju prepirati vikendom kod koga će na ručak. Ili što ih živcira obitelj koja nonšalantno nepozvana dolazi i ulazi. Ja sam krenula na istok, a oni na jug. Ponovno.
Osjećala sam se kao da moram birati tko će mi sad nedostajati. Uvijek je netko.
Kao da je došao red da mi sad malo ponovno više nedostaju oni, pa će mi pri isteku i ovog projekta ponovno nedostajati on. Potpuno prazna sam išla ne znajući činim li ispravnu stvar.
Ali u tom trenutku je previše nedostajao on. Ujutro za kavu. Navečer za ruku za ležanje na kauču. Za nedjeljnu misu i cupkanje nogom dok kasnim. Za ispravno zatvaranje ormara na hodniku za mnom. Za njegove prve riječi i pokrete. Za više nijedan propušten zubić i pokret. Za ljubav. Za mir. Za obično „Kako ti je prošao dan“ pitanje.
To je samo još jedan projekt, ako nam se ne svidi, lako se Noa i vratimo doma, tata nek ostane – govorila sam sama sebi i u istoj sekundi se mrzila zbog spoznaje da ponovno razmišljam o nama u duetu. Još se nisam programirala na trio. Za mene je obitelj bila Noa i ja. Bio je i tata, ali kao rezervni igrač dok je mama stalno u prvoj postavi. Uvijek smo bili nas dvoje. I Flight Radar aplikacija koju sam koristila gotovo više nego Instagram.
Odjednom se previše pitanja počelo javljati u mojoj kontrolerskoj glavi. Što ako ne budemo funkcionirali kao pravi bračni par?! To nisu uloge koje mi poznajemo, što ako nismo dobri u tome? Mi smo odlični u pozdravljanju, planiranju i organiziranju godine unaprijed shodno njegovim dolascima. Prokleto smo savršeno dobri u mrženju odlaznih terminala i obožavanju dolaznih. U strahu od otvaranja njegovog ormara da ne izađe njegov miris jer već tjednima neće donijeti novi. Da, maher sam u praćenju aviona na radaru i kalkuliranju vremenskih zona. Što ako nisam maher u braku?! Normalnom braku, a ne ovom na dva kontinenta?
U svoj silini mojih, velikom dijelu ljudi, nenormalnih misli dođe on i kaže mi kako je shvatio da smo zapravo posljednji put živjeli zajedno u kontinuitetu u Kini 2014.- e godine. Tad čak nismo ni bili u braku!!! Dakle, od četiri formalne godine bračnog staža, mi nemamo nijednu! Osjećala sam se kao prosječni hrvatski uhljeb koji na papiru ima staža skoro do pola mirovine, a u praksi nije siguran ni da poznaje kolege s kojima radi, o materiji posla da ne govorimo. Što mi znamo o braku i funkcioniranju istog?! Mi smo dvoje individualaca koji imaju savršeno dijete te bi zajedno provodili tek poneko vrijeme koje je bilo predragocjeno za trošenje na svađe. One preko telefona bi bile prekomplicirane pa bi ih ostavljali za razgovore uživo koji se ne bi dogodili jer nismo željeli trošiti vrijeme na svađe kad smo konačno zajedno. I uvijek smo se vrtjeli u takvim i sličnim krugovima dok su godine prolazile pored nas.
Što ako brak, normalan brak s dvoje roditelja i djetetom koji se viđaju svaki dan, nije za nas?!
Tek tada sam postala prestravljena. Došlo mi je da učinim ono što najbolje znam: odustanem od cijele ideje. Da ne otkrivam toplu vodu kad mi je ova hladna bila dobra. Nije bila najbolja, ali sam naučila živjeti s njom i išlo mi je poprilično dobro. Da ne otkrivam jesam li u nečemu dobra ili nisam, kad mogu nastaviti živjeti na način u kojem sam provjereno dobra. Trebala sam izaći iz svoje komfort zone, popustiti malo svoje kontrol frikovske kočnice i dopustiti životu da odradi svoj dio. To je nešto što (pre)rijetko činim. Trebala sam malo odmoriti svoj mozak koji cijelo vrijeme kalkulira i smišlja neke nove zaplete koji mi ne donose ništa dobro. Zapravo, samo odnose i onaj djelićak predragocjenog i ionako, prerijetkog sna.
Po prvi put u životu sam to sebi i dopustila. Netipično za mene, nisam odustala i evo me. Sjedim u našem stanu u nevjerojatnoj zgradi s plejadom osoblja koja se brine da nam boravak bude savršen, čekam da se probudi ovaj najsavršeniji muškarac na svijetu koji je zamijenio dan za noć da idemo razgledavati jedan od najfascinantnijih gradova koje smo imali priliku posjetiti, pa da se nađemo s njim. Šlagom na kraju torte.
Trenutak kad ga ugleda da dolazi i vikne „tata“ svaki dan donese sreću dolaznog terminala. Svaki dan bi ga dozivao, a ja sam se pravila da ne čujem. Jer nikad nisam mogla vjerovati da četiri slova mogu tako boljeti.
Sad ga čujem. Itekako ga čujem i srce mi se smije svaki dan kad mu poleti u zagrljaj.
I sve nedoumice, svi strahovi se sakriju iza samo jedne riječi.
Tata.
I sve je tamo gdje treba biti.
Na bilo kojoj strani globusa.
