uspješne žene

unsplash.com

Prije nekoliko mjeseci bila sam sudionik tribine “Uspješne žene”. Nas četiri, iz različitih sfera poslova i različitih godina, prozvane smo uspješnima jer imamo priznanja i nagrade u poslovima koje radimo, a uz to smo i predane majke. Kada je došao red na pitanja iz publike, ustala se majka, žena u ranim tridesetima i rekla: “Nedavno sam se vratila na fakultet. Na jednom predavanju profesor je tražio da se svatko predstavi i kaže nešto o sebi. Ja sam rekla svoje ime i odmah nakon toga da sam mama. To je izazvalo tiho smijanje ostalih studenata. Po njima sam valjda trebala reći da sam studentica, ali ja se nisam dala. Rekla sam im – Oprostite, ali da, ja sam prvo mama, a onda studentica.

Koliko god su ove njene riječi snažne, one ne sadržavaju njeno pitanje ili poantu. Nastavila je. Objasnila nam je kako je rano ostala trudna, s 20 godina, a s 22. već je rodila drugo dijete. Pošto nisu imali pomoć niti muževih niti njezinih roditelja, odlučila je napustiti fakultet i posvetiti se svojoj obitelji. Sada, desetak godina poslije, vratila se na fakultet. Nije nam rekla što studira, nije ni važno, rekla je samo da voli taj posao i da se želi njime baviti. Oduvijek je to htjela raditi, ali jednostavno nije imala vremena. Nastavila je: “Gledam vas četiri ispred sebe i pitam se – je li ključ uspjeha u tome da kao majke imamo pomoć drugih i samim time više vremena za svoj razvoj?

O tom njenom pitanju razmišljam već dugo. Istina je da smo nas četiri sve spomenule da smo u ključnim trenucima imale pomoć ili bake, tete čuvalice ili vrtića, nebitno koga, ali da, mogle smo uzeti (barem neko) vrijeme za svoj razvoj. Mislim ipak da ključ uspjeha ne leži samo u pomoći vanjskih ljudi, ali budimo realni, pomoć jako, jako puno znači. Jedna supermama mi je nedavno rekla da ponekad misli da bi bila drukčija osoba da su joj majka i baka blizu i to je sigurno istina.

Priznajem da imam svekrvu koja mi pomaže i vrtić također (moji žive i rade 300 kilometara od mene, ali da smo u istom gradu imala bih i njih), ali sad kad razmišljam, nije samo to.

Ono što smo također sve četiri spomenule kad je bilo pitanje kako smo i što smo radile da budemo tu gdje jesmo, bilo je – žrtvovanje.

Jedna od sugovornica, jedna od nas četiri, ispričala je priču koju sam jako živo zapamtila u svojoj glavi. Njen je sin bio malo manje od godinu dana kad je učila za završni ispit. Njena mama ga je čuvala u susjednoj sobi dok je ona učila. Kaže da nikad neće zaboraviti sinovo neutješno plakanje, zazivanje mame, grebanje i lupanje po zatvorenim vratima, ali sama je sebi rekla – Ovo moram napraviti, za nas! – i to joj je pomoglo da ne reagira tu noć. Sin je zaspao jecajući, a ona uopće nije spavala. Idući je dan položila ispit. (Danas je jedna od najuglednijih doktorica u gradu.)

Znam jednu glumicu koja je vodila svoje šestomjesečno dijete na probe kako ne bi izgubila ulogu do koje joj je bilo stalo.

Znam majku koja je dala otkaz na poslu gdje je bila ugnjetavana kako bi pokrenula svoj vlastiti posao, i to od kuće s dva mala sina, bez ičije pomoći, dok su joj svi govorili da je luda što to radi.

Neko vrijeme je jedva spavala, jedva su spajali kraj s krajem, ali danas bira svoje poslove, sama si stvara svoje radno vrijeme i odlučuje s kojim ljudima će raditi. Znam žene koje ustaju u 6 ujutro kako bi imale mir da naprave nešto za sebe i svoj posao. A cijelu priču o tome koliko su supermame Martina i Sonja sati sna žrtvovale, a koliko suza prolile da bi podigle i održavale ovaj portal koji nas spaja, tek moram saznati.

Sjećam se kad sam rodila, svi su govorili da idem spavati kad i dijete spava. Ponekad sam to i učinila, ali u većini sam slučajeva pisala. U manje od godinu dana napisala sam dva teksta koja se igraju u tri kazališta i koja su dobila dvije nagrade. Zbog toga sam žrtvovala nekoliko sati sna, dobar i svjež izgled, poneke kave s prijateljicama, puno gledanja filmova i serija, a odlasci u kazalište uvijek su bili popraćeni neutješnim plakanjem. To je bilo ono najgore. (Evo, i sad dok ovo pišem sat pokazuje 02:23 ujutro! Što mi to treba, pitate se?

Ali.
Postoje i druge priče uspjeha, o kojima se ne priča toliko.

Moja prijateljica, glumica, ostavila je kazalište i glumu, svoj dom, roditelje i prijatelje te je otišla u drugu državu zbog svog muža i dvoje djece. Kada sam ju pitala fali li joj posao, priznala je da da, ponekad, “Ali gle kakvu obitelj imam”, kaže, “pa to ne može ništa zamijeniti!” Znam glumicu koja je odbila veliku televizijsku ulogu (i veliku plaću) jer se nije htjela razdvajati od svog šestomjesečnog sina. Jedna druga prijateljica je već s dvadeset znala da ne želi nikakvu karijeru. Želi imati veliku obitelj i posvetiti se samo njoj. Za njene najbliže, ona je uspješna žena, samo država ne dijeli priznanja i nagrade za stay-at-home mame.

Mogla bih sada nabrajati milijun različitih i zanimljivih priča i žena, ali na kraju krajeva, sve se svodi na jedno jedino pitanje, dosta klišejasto pitanje moram priznati, a to je – što je za svaku od nas osobno uspjeh?

Meni je uspjeh što se moje misli i maštarije objavljuju i što ih imam mogućnost prenijeti u kazalište. Ili što će barem jednu od vas čitateljica moja priča dotaknuti ili inspirirati. S druge strane mi je uspjeh stvoriti svaki dan nove lijepe uspomene s mojom obitelji. Izbalansirati to dvoje, to mi je valjda najveći uspjeh. Moje žrtve za to samo za mene imaju smisla, drugoj ženi vjerojatno nemaju.

Da se vratim na mamu, studenticu. Ona je također nešto žrtvovala – svoju karijeru radi obitelji. I ja joj se divim zbog toga. S dvadeset godina je znala da želi biti majka i da ne želi to raditi polovično. Predala se svojoj obitelji i ja ne sumnjam da ima zdravu, sretnu i zahvalnu obitelj. Ona nije ništa manje uspješna nego netko drugi tko radi iz ljubavi.

Jesam li ja prvo mama pa onda glumica ili možda spisateljica? Ne znam. Sve sam. Ponekad sam više jedno, ponekad drugo, ponekad nešto sasvim treće i to je ono što mene čini sretnom.

Ali najbitnije je da smo sve uspješne (čitaj: sretne, zahvalne, autentične) OSOBE. A samo nam naše obitelji mogu dati “nagrade” i “priznanja” koja najviše znače.

PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.