Onog trena kada zatrudniš, najveća želja koju imaš je da se dijete rodi zdravo i da sve prođe u najboljem redu. Proživljavaš cijeli spektar emocija manifestiranih u raznim kombinacijama. Kada dijete dođe na svijet, prvo se tri mjeseca uhodavaš, privikavaš na najslađeg člana u obitelji i pokušavaš se usredotočiti na njegove potrebe. Faza da nam je najbitnije da je dijete zdravo, te da sve prolazi u redu traje uvijek – stalno. To bi se valjda moglo nazvati fazom „Lutam u nekoj novoj dimenziji“.
Kada Ti beba pokloni prvi osmijeh, napravi prvi okret i krene se razvijati brzinom munje dolazi do sindroma današnjice: „Natjecanje čije će dijete prije i bolje“. Najbliži ljudi i okolina počnu „prognozirati“, žustro navijajući da faza poput prvih koraka krene što prije. Najčešći simptom sindroma je komentar : “Od Marinine kume mala je prohodala sa osam mjeseci.“ Ponekad mi dođe da kažem: Idemo otvoriti kladionice da se za svaki takav natjecateljski uzvik uplate sredstva za buduće školovanje djeteta ili nekome kome je potrebno u ovom trenutku. Vjerujte da bi se začas prikupila pristojna svota novca. Ponese taj sindrom i roditelje, pa napredne stvari ističu, a one za koje su zabrinuti prešute, što je valjda normalno, ako se u tome ne pretjeruje.
Već prije godine dana dijete počinje biti predmet promatranja kroz prizmu roditelja. Najčešće ubrzo stavljeno pod povećalo ukoliko nije dovoljno napredno ili pametno – ovisno o procjeni i stavovima procjenitelja. Prosjek danas valjda znači biti zaboravljen, neprimjetan i zanemaren… Ako se nećeš već u vrtiću izboriti sa svojim britkim jezikom, izgleda da kaskaš za vršnjacima.
Mi smo generacija koja postavlja ciljeve koje su veće od čovjeka (simbolično). Zašto to postaje ili već je način?
Od djece se očekuje samo da budu razumna, inteligentna, strpljiva, uvijek nasmijana, razgovijetna, snalažljiva… Ljudi će reći da nije tako, ali kad malo promatrate okruženje, kada slušate roditelje i društvo, shvatite da je klinička slika i gora nego što ste prvobitno pomislili. Još veći apsurd je da se zadnjih deset godina masovno propagira pravo na slobodu izražavanja i različitost, a svijet vrišti od pojedinaca koji osuđuju svakoga tko im se nađe na putu.
Zbilja mi bude ili je žao, pa dijete je nevino stvorenje, koje puno toga razumije i upija, te se često podredi kako bi ugodilo ljudima oko sebe. Sve što se dešava u djetinjstvu čovjek nosi sa sobom kroz cijeli život i upravo zato bi trebalo pustiti djecu da budu djeca. Prepoznati što njih zanima, u čemu se najbolje razvijaju te da im se kroz to pomogne izbrusiti kvalitete i potaknuti ih na zdrav odnos prema sebi i okolini.
Jedino što će nam svima skupa pomoći je osvještavanje, pa ako je to dio toga i usporiti, te raditi na što više vremena provedenog u prirodi i poticati druženja, sa svrhom razvitka odnosa roditelja i djece.
Trebamo poticati uvažavanje različitosti, sprječavati vršnjačko nasilje i apelirati na osjetljive teme u društvu. Ponavljanje je majka znanja, a tako osjetljive teme trebaju biti visoko na listi prioriteta u temama gradiva za ponoviti. Navijam za manje natjecanja, više poticanja. Više podrške, manje osude.
To vrijedi za sve nas i uloge u kojima se nalazimo. Nije bitno jesmo li mame, tate, bake, djedovi, tetke, kumovi prijatelji, ciljevi nam se ne bi smjeli osjetno razlikovati. Mišljenja sam da je za početak, osobno pozitivnim primjerom težiti utjecaju na okruženje u kojem će naša djeca zdravo i s ljubavlju odrastati.
Svaki dan je nova životna bitka tu negdje, kroz zahtjeve istih, u porazu i pobjedi, s težnjom prema naprijed raditi na odnosu sa djetetom. Smatram da je to ipak nešto najljepše za živjeti i vjerojatno najbolje uloženo vrijeme u našim životima.
♥️♥️