Što kada bih vam rekla da je majčinstvo oksimoron? Figura u kojoj su spojena dva pojma potpuno suprotnog značenja. Najveća sreća i radost u suzama i neprestanim propitkivanjem jesmo li mogle bolje. Možda jesmo, odgovara naša savjest koja se uvijek grize i nikad ne spava. Ali smo napravile uvijek ono što smo mogle, i što je za našu djecu bilo najbolje u tom trenutku. Krivnja je ponekad prevelik teret, koja nas često bespotrebno pritišće. Jer kada na istu situaciju pogledaš s odmakom vremena, shvatiš da ti prošlost može samo pomoći da popraviš sve što misliš da može biti bolje.
Ležim neku večer pored djece, čekam da zaspu. Trenirka vonja na gulaš za sutra koji još krčka na šporetu, tri kile raštike čeka da ju izrežem i spremim u zamrzivač, mokro rublje da izvjesim na štrik. I još nekoliko stavki koje sam stavila na popis u glavi, ali ove su bile prioriteti. I tada, dok ih slušam kako spokojno dišu i padaju u san, u glavi se bore moje dvije misli. Dići se i dovršiti sve što sam imala na umu ili pričekati još koju sekundu da učvrste san i smire rukice koje su me tražile da ih mazim. Da ih upamtim te sekunde jer druge su već trenutak stariji i udaljeniji od mene. Jer vrijeme leti, a oni rastu prebrzo… i znate već sva nam ta poznata promišljanja koja nam svima svakodnevno prolete glavom. A majčinstvo je upravo takvo.
Majčinstvo je borba trenutaka. Obaveza i nježnosti, igre s malenima i utrke s vremenom, grižnje savjesti i osjećaja da si wonderwoman.
Majčinstvo je vreća krivnje na leđima i suze radosti. Grč u želucu dok čekaš da dijete ozdravi i ushićenje od ponosa zbog njihovih malenih uspjeha. Osjećaji nam se izmjenjuju, ponekad dovodeći do frustracije jer je teško u tom vrtlogu uzeti predah, sjesti, pronaći trenutke mira i stvarne prisutnosti sadašnjeg trenutka. Žena rođenjem djece, više nego ikada prije ili poslije toga, i gubi i dobiva. Neke taj prijelaz i transformaciju života osjete jače i teže, s mnogo više prilagođavanja na sve nove okolnosti. Neke, s druge strane cijeli taj period prolaze s lakoćom, užitkom u prvim mjesecima bez poteškoća, suza ili velikih hormonalnih oscilacija.
Kako ih imam troje, rođenje svakog djeteta priča je za sebe. Prvo dijete definitivno je jedan od najtežih perioda, kada sam bila zbunjena, izgubljena, preplašena i sretna u istome trenutku. Imala sam veliku hormonalnu buru koja mi je doslovno ukrala neke trenutke, poteškoće s dojenjem, šavovima i iscrpljenosti od poroda. Drugo je došlo dok je prva curica bila skroz malena, pa je život uz veliku ljubav prema tim mojim patkicama postao dvostruko naporniji. A treće…ne znam (smijem se dok ovo pišem). Ona se rodila i samo rasla. Rasla od ljubavi i zagrljaja svih nas. Fizički napor u tom trenutku postaje nemjerljiv s onim otprije. I sve to prođe, kroz sreću koja nam se zrcali u očima od miline dok ih gledamo.
Pitanje je, ostavljaju li sve te neprospavane noći i strepnje posljedice? Hodaju li majke s ožiljcima na srcima i osmjehom na licu? Umornim dušama od tereta brige i ponosno uzdignutim glavama? Pored neizmjerne radosti tu se negdje, u djeliću našeg sjećanja kriju svi sirupi, molitve, inhalacije, treninzi, terapije, trčanje na termine, prijekori, zadaci i lektire, operacije i oporavci, molbe za naknade…pa tantrumi, nejedenje, nespavanje, bacanje stvari, „neću-hoću“, „moje – ne dam – daj mi“… Kriju se naši podočnjaci i naše prve bore. Obješene grudi, šlauf na trbuhu i prve sijede koje su nam kod frizera „vrijeme za mamu“, kako se to u zadnje vrijeme naziva.
Cijeli taj „paket“ s kojim mama svakodnevno hoda smatra se normalnim. Mi to možemo, jer smo mi za to biološki predodređene. Pa ne rađaju valjda muškarci djecu? Zašto onda kukamo? Kada je to sve tako „prirodno i nama svojstveno“? Zato jer je sveobuhvatno i prožimajuće. Ulazi u sve naše pore života, naš posao, nagriza naše zdravlje, i psihičko i fizičko, traži našu stalnu pažnju i preplavljuje (eng. overwhealming) nas kao osobe.
Koliko god mi vremena odvojile za sebe i svoje aktivnosti, uloga majke sjena je koja hoda uz nas kamo god mi pošle. Ona će doduše jednoga dana izblijediti, ali nikada neće sasvim nestati.
Često imam dojam da su mame ili tim „sve je super, ovo je vrhunac mog života“ ili „jadna mi majka, ne mogu više“, iz kojih samo čekaju da jedna drugoj poklopi, uzvrati ili lupi kontru (najblaže rečeno). Ali prikaz majčinstva nije niti jedno niti drugo. Već je paleta emocija sažeta u jednu ženu koja se nosi s njima kako god znade. A majci ne treba ništa drugo nego iskreno razumijevanje okolnosti i podrška. Nikada joj više nego danas, nije trebalo shvaćanje njezine uloge u kojoj se našla, kada je ona istovremeno poduzetnica, radnica, čistačica, kuharica, vozačica, učiteljica, koja vježba, zarađuje, kuha, čisti i plaća.
Društvo je ponekad doista nemilosrdno i većinom licemjerno. Tražeći kompetencije i sposobnost u sferi rada, a istovremeno lijepeći etikete i prozivajući ih. Mnogo je grupa, hashtagova i akcija na društvenim mrežama nastalo u znak potpore majčinstvu i ženi, ali je i dalje potrebno osvještavati da nismo samo inkubatori i blagajne za keš, kuharice i spremačice. Stoga pružite jedna drugoj podršku. Ne okrećite s očima jedne na drugu, otpuhujući i mrmljajući „lako njoj“…
Jer smo sve mi iste podižući nešto najvrijednije, svaka na svoj način, male duše naše Zemlje.
