amniocenteza

moje iskustvo trudnoće nakon amniocenteze

amniocenteza
pexels.com

Bok, ja sam Mateja! Veliki romantičar i sanjar. Volim maštati, a sve velike stvari u životu već sam deset puta prevrtjela i unaprijed preživjela u svojim mislima. Oduvijek sam znala da u nekom trenutku svog života želim djecu i zamišljala sam trudnoću kao prekrasno iskustvo i najljepših devet mjeseci u životu žene, posebice ako govorimo o prvoj trudnoći. Gledala sam na to kao vrijeme koje žena ima samo za sebe, da se opusti i pripremi za dolazak najčarobnijeg bića u njezinom životu. Kad smo saznali da sam trudna samo smo se gledali i smijali bez riječi, a tu večer sam zaspala spokojna i sretna. Bili smo spremni za novi korak u našim životima i, iako je bila tek bljedunjava crtica na jeftinom testu, ta beba je već bila najvoljenija na svijetu.

I onda život tako posloži da sve bude savršeno, a šamar realnosti odalami Mateju – veliku romantičarku i sanjarku. U vrlo kratkom vremenu, tek što je trudnoća bila potvrđena od strane ginekologa, zaredali su se veliki problemi i moja trudnoća postala je ispunjena strahom, očajem i anksioznošću. Long story short, bio mi je dijagnosticiran citomegalovirus – virus koji je sveprisutan u populaciji, najčešće ne uzrokuje ništa više od simptoma prehlade, no opasan je za trudnice jer može izazvati velike komplikacije poput spontanog pobačaja, prijevremenog poroda ili teških malformacija ploda. S obzirom na to da sam po struci edukacijski rehabilitator, jako sam dobro znala što to znači. Nakon hrpe pretraga kod hematologa i infektologa, upućena sam i u ambulantu za visokorizične trudnoće kako bih napravila amniocentezu.

amniocenteza još je uvijek tabu tema

Amniocenteza je invazivni zahvat kojim se punkcijom kroz trbušnu šupljinu dobiva uzorak plodne vode za analizu. Najčešće se radi kako bi se utvrdile kromosomske anomalije ploda, no mene je infektolog uputio kako bismo provjerili je li virus prošao kroz posteljicu i ugrozio bebu. Ni sama nisam bila sigurna želim li to učiniti jer zahvat nosi svoje rizike, no infektolog me uvjerio kako je to jedini način da provjerimo je li beba zaražena intrauterino, a to je važno jer često zahtjeva liječenje bebe odmah po porodu. Nisam znala što me čeka jer nisam imala dovoljno informacija, forumi su bili škrti o toj temi, a ja osobno nisam poznavala nikog tko je prošao isto. Preko prijateljice došla sam do poznanice koja je radila amniocentezu te sam se večer prije čula s njom kako bi me malo ohrabrila i podijelila svoje iskustvo. Upravo zato se nadam da ću i ja svojim iskustvom pomoći nekoj trudnici i osnažiti je. Mislim da se kod nas amniocenteza svrstava u tabu teme i, kao da nije dovoljno što žena to mora prolaziti, još je nekako obavijena velom tajni i srama jer valjda po defaultu ide – ako ideš na amniocentezu, nisi sigurna da želiš biti mama tom djetetu i automatski si loša. E pa pogodite – mislim da mame koje je moraju proći itekako jesu sigurne da žele biti mame te su spremne podnijeti i fizičku i psihičku bol za svoje minijaturne bebice.

I tako, jednog kišnog jutra u studenom, sjedila sam u prepunoj čekaonici i čekala svoj red za amniocentezu.  Srećom, još nije bilo korona doba pa je partner mogao biti sa mnom u čekaonici jer ne znam kako bih to preživjela sama. Najgore od svega bilo je pročitati papir s rizicima i potpisati ga. Osjećala sam mučninu, ogorčenost, ruke su mi drhtale i nisam mogla vjerovati da to proživljavam. Ja, koja sam odbila sve prenatalne testove, sad odjednom idem na najgoru moguću pretragu koja može ugroziti moju bebu. Nije me bilo strah boli ni ničeg, samo sam htjela da završi i da se ništa ne zakomplicira. Na sreću, liječnici koji su bili na zahvatu bili su pristupačni i pokušavali su me opustiti, a sam zahvat kratko traje. Ne mogu reći da nije neugodan i bolan, ali bila sam u toliko lošem psihičkom stanju da bol nisam ni doživjela. Nakon zahvata potrebno je još pola sata sjediti u čekaonici i taj dan mirovati i izbjegavati napor. Osjećala sam lagane grčeve par sati nakon zahvata, ali nekako sam bila mirna jer sam smatrala da je najgore prošlo i da ću se konačno moći opustiti kad dobijem nalaze. Moj mir nije dugo trajao jer sam sutradan bila hospitalizirana zbog sumnje na otjecanje plodne vode. Nakon par dana u bolnici stanje se smirilo te sam otpuštena kući s nalazima koji su potvrdili da beba nije bila u doticaju s virusom i da nosim djevojčicu. I dalje je postojala šansa da virus do kraja trudnoće dođe do bebe, ali kako je virus slabio u mom tijelu i šanse za to bile su sve manje.

Ipak, cijelu trudnoću nisam se mogla opustiti, uvijek sam razmišljala „što ako“ i ponekad počela plakati, čak i u najljepšim trenutcima kad bih osjetila udarce svoje bebe. Znala sam da joj svojom tugom i brigom mogu naštetiti, pokušavala sam skrenuti misli, no one bi povremeno ipak našle put do mene. Moja trudnoća zaista nije bila zahvalna jer, uz sve to što sam proživjela u početku, od 29.tt osjećala sam lažne kontrakcije zbog kojih sam uzimala terapiju i primila injekcije kortikosteroida kako bi se bebina pluća razvila u slučaju prijevremenog poroda. Prijevremeni porod? Sad se mogu smijati na samu pomisao jer je moja beba odlučila ostati dva tjedna duže u trbuhu pa smo je na kraju morali indukcijom istjerati van u 42.tt.

umjesto sreće, postporođajna tuga i grižnja savjesti

I tad sam je konačno dobila u naručje – svoju malu zafrkanticu s kojom otpočetka ništa nije išlo lako. Prvi dani zajedno su me zapravo šokirali jer sve ono što sam maštala – kako sam majčinski tip, kako ću se super snaći i samo nek mi dođe zdrava, je palo u vodu. Zaista mi je trebalo vremena da se naviknem na novu ulogu, bila sam iscrpljena, ali više psihički nego fizički. I dalje sam često plakala i bila anksiozna uz sveprisutnu grižnju savjesti – jer što imam plakati i biti tužna, sve je prošlo dobro i beba mi je, nakon svega što smo prošle, zdrava. Ni sad nisam sigurna zašto se nisam mogla opustiti u prvim danima i zašto sam bila tako žalosna, ali vjerojatno sam trebala isplakati sve one suze koje sam pokušavala progutati u trudnoći kako joj ne bih naštetila. Nije mi lako priznati da nisam bila prpošna i poletna prvih dana kako to viđamo na naslovnicama časopisa, ali upravo zato želim ispričati svoju priču. Trebalo mi je gotovo dva tjedna da povjerujem da je sve dobro s mojom bebom i da se opustim i počnem istinski uživati u njoj, a znam da mnogim mamama taj period traje duže i da je moguće da se pretvori u nešto ozbiljnije – zato je zaista važno da pričamo o mentalnom zdravlju trudnica i majki svaki dan, a ne samo povodom Tjedna mentalnog zdravlja majki.

Volim vjerovati da se sve događa s razlogom i da sve ovo što smo prošli ima svoje značenje iako ga još uvijek nisam pronašla. Često razmišljam zašto mi trudnoća nije mogla biti jednostavnija i lakša, a istovremeno imam grižnju savjesti jer je na kraju sve ispalo dobro. Ipak ne mogu se prestati propitkivati jesam li mogla svojoj bebi pružiti više mira i sigurnosti dok je bila u trbuhu i jesam li mogla biti opuštenija i prisutnija prvih zajedničkih dana. Dugo sam se osjećala loše i kao da mi je trudnoća ukradena, imala sam neku vrstu traume i ni sama nisam znala što osjećam, a s obzirom da sam rodila u prvom valu korone, nisam imala mnogo ljudi oko sebe s kojima bih mogla razgovarati. Oni koji su bili uz mene, odradili su lavovski posao i strpljivo se nosili s mojim tantrumima prvih tjedana i zato im neizmjerno hvala. Rastužuje me da u našem sustavu zdravstva nema psihološke pomoći trudnicama i babinjačama i da je zapravo puka slučajnost da sam došla u ruke doktorici koja me otpočetka psihički bodrila i vodila, čak ni kada ja sama nisam vjerovala u pozitivan ishod. Ne želim ni znati kako je onim trudnicama i mamama koje imaju probleme, a nisu imale sreću naletjeti na nekog na koga su se mogle osloniti.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli mamaspovecalom (@mamaspovecalom)

Kad je beba imala par mjeseci, slučajno sam zapratila nekoliko profila koji rade na ohrabrivanju trudnica i majki te su me inspirirali da i sama pokrenem stranicu na kojoj ću, svojim osobnim iskustvom i stručnim znanjem o dječjem razvoju, biti podrška majkama. S vremenom sam shvatila da pisanje i dijeljenje iskustva za mene ima terapeutski učinak i da se osjećam puno bolje. Puštam polako tugu koju sam osjećala u trudnoći, uživam u svakoj milisekundi sa svojom prekrasnom bebom, a čak mi više nije ni mrska pomisao da jednom, u daljoj budućnosti, ponovno vidim rozi plusić.

Mateja Svetec Trčak
MATEJA SVETEC TRČAK Supermama jedne djevojčice, po struci edukacijski rehabilitator – defektolog. Nedavno je pokrenula fb stranicu “Mama s povećalom” i novi prateći IG profil, na kojima piše svoja osobna iskustva o majčinstvu te daje roditeljima smjernice za poticanje razvoja od najranije dobi.