pozitivna priča o porodu

Bila je nedjelja ujutro. Peđa i Korana još su spavali dok nam je sunce polako ulazilo u sobu. Pogledala sam na sat koji je pokazivao 9. I tada mi je prošla misao kroz glavu da bi danas mogao biti taj dan. Ne znam zašto, nije bilo nekog posebnog razloga. Beba se micala i trbuh mi je bio malo drukčije napet nego inače, ali ništa drugo nisam osjećala. Još.

Kada se ostatak moje ekipe probudio, inzistirala sam da odemo na rijeku. Htjela sam provesti s njima ovo vrijeme zbog tog osjećaja da nam je ovo možda zadnje prijepodne u troje. Poslušali su me. Otišli smo na Mrežnicu, na mjesto gdje smo znali da neće biti nikoga. Korana je trčala, pronalazila štapove pa su ona i tata „pecali“, bacali smo kamenčiće i na kraju samo sjedili uz rijeku i promatrali ju. Mijenjala se pred nama. Na trenutke je reflektirala sunčev sjaj, zatim bi postala tamno zelena, a u nekim trenucima i savršeno tirkizna. Tada sam osjetila trud. Zanimljivo je to, jer s Koranom uopće nisam osjećala trudove. Barem ne ovakve lagane. Kad su počeli, počeli su dosta snažno. A sada je to bilo nešto lagano, poput zatezanja, koje je i mene iznenadilo. „Mislim da počinje“, rekla sam, a Peđa me odmah pitao: „Idemo u bolnicu?!“. „Ma ne još.“, rekla sam mirno i nastavila gledati u rijeku. (Tijekom dana mi je barem još deset puta postavio to pitanje.)

Kad smo došli pred zgradu, bilo je oko dva popodne. Rekla sam im da se želim otuširati i pripremiti, a moje me dijete pitalo: „Ideš roditi bebu, mama?“ „Da, ljubavi“. „U bolnicu?“, „Da, ljubavi.“  Dogovorili smo se da će ju tata odvesti kod bake, a kad smo se rastajale, oči su joj se zasuzile i rekla mi je: „Malo sam se sad rastužila, mama, jer te neću vidjeti par dana.“ Evo i sad, kad se sjetim tih njenih riječi i njenog pogleda, napune mi se oči suzama.

U tri popodne vrijeme je preuzelo potpuno novu brzinu. Razvuklo se poput vrućeg, ljetnog popodneva, a moje tijelo se smirilo. Više nisam ništa osjećala. Pomislila sam da sam se ipak prevarila. Nakon što sam se otuširala, legla sam u zamračenu sobu i osluškivala. Tijelo, bebu. Ništa se posebno nije događalo. Poslije sam si čak i novu epizodu serije pustila, napravila kavu, ručala, pisala. Dragom sam rekla da može ići nazad po Koranu jer se ništa ne događa. Tijelo me čulo valjda jer je odgovorilo novim trudom, novim laganim zatezanjem. Doduše, malo jačim nego prije. Nakon petnaestak minuta, javio se još jedan. Pa još jedan. I nastavilo se. Oko šest predvečer su se školski ustalili na deset minuta. Oko sedam su postali jači i bili su na razmaku od 5 minuta. I tada smo otišli u bolnicu.

Peđa me dovezao, ušao sa mnom, doveo me pred rađaonu. Sestra me primila, dala njemu nekakve papire za ispuniti, a mene su poslali na ctg. Nakon toga su me pustili da ga još jednom vidim prije nego što ode. On je stajao ispred rađaone, oči su mu bile širom otvorene, osmijeh pomiješan s malom dozom straha mu je titrao na licu.

Poljubili smo se, zagrlili se, rekao mi je da sam snažna, hrabra i da će sve biti dobro, ali baš smo se teško rastali. Uopće nam nije bilo prirodno da on sad ne može biti pored mene, da me ne može primiti za ruku i davati mi snagu.

Kad sam se vratila nazad u rađaonu, bila sam spremna. Znala sam da ne želim epiduralnu, da želim izbjeći drip i da će sve biti dobro. Pripremila sam se na bol i sjetila se rečenice koju sam pročitala nekoliko dana prije:  „Ja sam vladar svoje boli.“  Još uvijek trudovi nisu bili ubojito jaki. Uzela sam slušalice, pustila si glazbu i, ne znam točno koliko dugo, hodala po sobi, izvodila neke čudne plesne pokrete isprekidane bolovima, te pjevala bez glasa. U jednom sam trenutku čak počela boksati. Da je netko gledao sa strane vjerojatno ne bi prepoznao niti jedan boksački pokret, ali u mojoj glavi je to bilo to. Tako mi je bilo lakše. Onda je došao trenutak kad su me ponovno priključili na ctg. Ležanje mi nije odgovaralo, trudovi su postajali jači, osjećala sam da gubim snagu. I nekako sam se uspjela izvući. Disala sam da, ali ne disala kako vidimo u filmovima i kako te uče na nekom tečaju. Sve ono što sam ikada radila na yogi, sada je imalo smisla. „Diši kroz bol“, sjetila sam se riječi svoje učiteljice. „Diši u nju.“  I jesam. Toliko sam se smirila da sam počela zijevati, a bol mi se smanjila. Ne znam kako, ali i trudovi su se „smrdali“. Znam da je doktor ušao u sobu i rekao da ne možemo ništa dok se trudovi ne ustale, a ni vodenjak mi još nije puknuo. Babica me pitala hoćemo li ga bušiti, to će malo ubrzati porod, ali ja sam rekla ne, doći će to uskoro. „Ako ga ne probušimo, koliko bi ovo moglo trajati?“, pitala sam. „Pa do negdje 3,4 ujutro“. U tom trenu je bilo deset navečer. Ne bih voljela da to toliko traje, ali imala sam osjećaj da ga ne trebam još bušiti. „Izdržat ću još malo.“, rekla sam. Pustili su me. „Hajde bebo, hajde bebo“, govorila sam joj, kao da ju želim potaknuti da si sama probuši vodenjak. „Hajde bebo…“ Ali vodenjak nije pucao. No zato su trudovi postali… ufff. U nedostatku bolje riječi, jebački. Počela sam ih mjeriti. Točno pet minuta. Točno četiri minute. Točno tri minute. Bilo je par minuta prije ponoći kad sam osjetila strašan poriv za tiskanjem. Viknula sam ime babice i nakon pola minute, njih četvero je bilo u sobi sa mnom. Bacili su jedan pogled na mene i svi su rekli isto: „Opa, krećemo!“ A vodenjak? Još nije puknuo! Babica je na to rekla: „znala sam da će se ova beba roditi u vodenjaku!“ Nisam stigla reagirati.

I onda je krenuo izgon.

O majko mila.

Tiskaj, tiskaj, možeš ti to, ajmo !

Ne sjećam se baš detaljno tog dijela. Imam osjećaj da nije uopće dugo trajalo, ali zapravo je bilo pola sata. Sjećam se da sam u jednom trenu zastala i zamolila ih da stanu. „Možemo malo stati?“, pitala sam kao da smo usred napornog treninga, a ne rađanja. Pogledali su me da provjere šalim li se ili ne. Ali nisam se šalila. Prije toga sam se sva pogubila. Nemoj skupljati noge, govorila je babica, a meni je prirodno dolazilo da ih skupim. Nemoj se uhvatiti gore, nego tu dolje, a meni je to bilo potpuno nelogično. Nemoj sad tiskati da ne bi popucala, a ja sam samo htjela tiskati. Zato sam ih zamolila za „pauzu“. Deset sekundi smo stali. Prošao je jedan trud, par puta sam kratko udahnula, zatim duboko. Onda sam primila ženu koja je bila pored mene za ruku i rekla: „Okej, sad mogu. Recite mi ponovno.“ „Širi noge“. Jesam. „Ruke ovdje dolje“. Jesam. „I sad tiskaj.“  I jesam.  „Pogledaj tko je provirio“, rekla je žena čiju sam ruku stiskala ne znam uopće kojom jačinom. Pogledala sam i vidjela malu glavicu. „Ajmo još.“ Ajmo. Vidjela sam kako su izvukli ramena, a zatim i ostatak tijela. Vidjela sam ju. Nisam plakala. Nisam osjećala navalu emocija, osjećala sam nevjerojatno olakšanje. Prošlo je nekoliko sekundi kad sam čula plač koji mi je sada u sjećaju kao nježni zvuk, iako sigurno nije bio. Vodenjak uopće nije puknuo. Edita je netom prije nego što je izišla iz mene, izišla i iz svoje amnionske vrećice, odnosno iz vodenjaka. On je izišao malo poslije. Sve mi je to malo u magli, moram priznati, još sam bila kao da lebdim, negdje u međuprostoru. Još uvijek nedefiniranih osjećaja, neizrecivog stanja. Čula sam doktora i babicu kako pričaju o nepuknutom vodenjaku. „Evo ga, pogledajte kako je glatko“, rekla je babica doktoru. Tu je rupica, ali voda nije iscurila. „Rodila se ribica u vodenjaku!“ Sjećam se da me doktor još, za svaki slučaj, pregledao ultrazvukom, da nije slučajno nešto ostalo. Ali sve je bilo dobro. „Jesam dolje dobro?“, pitala sam kao curica. „Imaš samo malu ogrebotinu, ne treba ništa šivati, to će samo zarasti. Bravo mama, odlična si! Bravo.“ Ne znam što su onda radili, ne znam ni što sam ja mislila. Vjerojatno ništa.  „Dobrodošla mala curo“, rekla je babica dok mi ju je stavljala na prsa. Zatim su nas ostavili same.

Dugo sam razmišljala trebam li pisati o porodu ili ne. Žene koje su poslije bile sa mnom u sobi, sve su imale loše priče s poroda. Ja svoju nisam ni pričala. Po instagramu čitam loše priče i žene koje trebaju roditi većinom nailaze na neugodne priče koje im stvaraju strah, smanjuju im hrabrost i nikako ne ulijevaju povjerenje u doktore i bolnice. Još pogotovo sad u ovo ludo vrijeme, kad znaju da će biti same, bez partnera (podrške), i u strahu od virusa koji hara. Zato sam odlučila podijeliti svoju priču. Ali znajte da sam se ja pripremala za svoj porod. Mentalno i fizički. Išla sam na jogu, hodala, vježbala. Pričala sam s djevojkom koja mi je objasnila prirodu poroda, osjećala sam se kao u osmom osnovne, ali to su sve stvari koje sve žene trebaju znati. Pričala mi je što radi drip, što epiduralna, kako to djeluje na mene, na bebu, na postporođajno razdoblje. Pričale smo o strahu. Pričale smo o doktorima, rekla mi je koja su moja prava u bolnici. I tog dana, 16.ožujka, osjećala sam se hrabro, spremno i znala sam da će sve biti dobro. Tako je i bilo. Edita je došla 35 minuta iza ponoći, 17.ožujka, na sv.Patrika, s 3350g, dugačka 47 cm.

Moguće je imati porod koji te neće „oštetiti“. Koji neće stvoriti traumu ni tebi ni djetetu. I nema veze jesi li prvorotkinja, jesi li već rodila s tim da prvi porod nije dobro prošao i zaklela si se da nećeš više nikada.

Nisam ja ništa posebna ni drukčija. I ja sam žena koja osjeća bol i ima svoje strahove i sumnje. Ali sam imala lijepo iskustvo poroda i sigurna sam da to mogu i druge žene. Trebaš se educirati i pripremiti. Sve smo mi ratnice i svima je ovo prirodno, samo trebamo maknuti stigmu s poroda. Porod zaista može biti divno i ludo iskustvo koje ćemo prepričavati bez srama, bez žaljenja i suza.

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.