Godina je 2020, prošlo je 55 godina otkada su žene u Jugoslaviji dobile pravo glasa, a 30 godina otkada je Ustavom zajamčena ravnopravnost spolova i zabrana diskriminacije.
Otkada sam postala svjesna sebe i promatrala svijet nekim odraslijim očima, došla sam do bolne istine kako osim muškaraca najveću diskriminaciju vrše žene nad ženama.
Majke koje odgajaju djecu bacaju otrovne strelice osude i ponižavanja jer se smatraju boljima.
Zato danas ima puno grupa i grupica gdje se nakupljeni životni jal proteže na virtualnom papiru bez granica. Kao da su dobile potpis vrhovnog suda za deložaciju ljudskosti.
Neki dan mi je iskočio tekst gdje se novopečena majka požalila da ne stigne sve sa tromjesečnim djetetom, a da muž nije od neke pomoći.
Lava komentara žena koje su svemogući heroji svoje obitelji. Imaju dvoje, troje, petero i stižu sve. Hvalospjevi nabrajanja svega što postignu u danu i pogrdni nazivi novopečenoj majci kako je jedna obična lijenčina.
Žena je prvi puta rodila, susrela se sa majčinstvom, uigrala se u ulogu kako umije i zna, izgleda se požalila na krivoj adresi.
Postoji toliko divnih emancipiranih žena i majki koje će dati savjet ili poslušati bez miligrama osude, jer imaju široke vidike. Nisu ukalupirane, nisu sklone osudama i educirane su.
Kakva god žena ili majka odlučite biti, vaše je pravo kako ćete to izvesti. Vaše je pravo hoćete li držati život po špagi i rasporedu ili živjeti opušteniju verziju.
Vaše je pravo hoćete li imati blistavu kuću ili nered u kojem se snalazite. Vi se nalazite u vaša četiri zida, dijete ste stvorili s mužem i vi se dogovarate kakvi želite biti partneri, roditelji i obitelj.
Imate se pravo osjećati kako vi želite, odgajati prema svom osjećaju i znanju i prihvatiti one savjete koje smatrate korisnima i primjenjivima u životu koji je pred vama.
Što takvi roditelji puni osude poručuju svojem djetetu? U redu je dati do znanja da si iznad, u redu je pogaziti pruženu ruku koja se obratila. U redu je ismijavati nečiji stil i način života.
U redu je tvrdoglavo misliti da je svijet krojen prema tebi i da si superioran jer sve stigneš.
Što se zapravo nalazi u pozadini toga “stignem sve sama” je zaista upitno. Naravno da će većina nas stići sve, ali ima i onih dana koji su kaos. U kojem stoljeću mi živimo da to nije prihvatljivo reći.
Zašto je tako teško pružiti podršku, zašto je teško biti nekome svijetli trenutak u danu?
Često mislim o tome kako je ljudima teško pohvaliti nešto, prokomentirati kad ti se nešto svidi.
Svi bi da ih se mazi i tetoši, puni uši sa hvalospjevima, a nisu u stanju naći lijepe riječi.
Lijepe riječi su izuzetan stimulans dobrog osjećaja, pogotovo danas kada smo okruženi teškim ljudima, koji rijetko izražavaju osjećaje i pohvale nekoga, ali bitno da znaju istaknuti sebe.
Sindrom JA, JA I SAMO JA je uzeo previše maha, na svakom od nas je da činimo male promjene u svojoj okolini i pružimo podršku jedni drugima.
Birajte riječi, jer svakoga od nas riječi mogu zaboljeti.
Potrebno je djelovati srcem i razumom, a pri tome je glavni cilj pozitivnim primjerom utjecati na odgoj djeteta.
To nam treba biti misija iznad svega.
žena je najviši oblik života – SUPERMAME
