mom tijelu

Pepper Atelier

Skinuti odjeću sa sebe i pokazati svoje tijelo. Kod doktora, na plaži pred nepoznatim ljudima, u garderobi pred kolegicama, u sobi pred djecom, u sobi pred mužem, u sobi pred ogledalom, sebi. Jedno tijelo u različitim situacijama i tako različito poimanje tijela. Ponekad je tako lako biti u tom tijelu, a ponekad…

Gledam svoje tijelo i razmišljam koliko smo daleko došli i što smo sve prošli.

Razne preglede, razne plaže i puno nepoznatih ljudi.

Mnogo predstava.

Dva poroda.

Dvoje djece.

Tridesetičetiri godine.

Puno padova, jedan napuknuti zub, tri polomljene kosti, jedan potres mozga.

Odstranjivanje madeža, tetovažu, farbanje, šminkanje, debljanje, mršavljenje, dojenje, debljanje, mršavljenje, dojenje.

Puno suza, puno zagrljaja, puno poljubaca, dodira.

Osjećaja.

Tijelo. Mala riječ za toliko toga. Koliko podsmjehivanja, toliko hvaljenja. Koliko energije, umora, boli. Previše sumnjanja.

Kako te osjećam danas u krevetu nije ni približno kako sam te osjećala prije tri mjeseca u bolničkom krevetu, nakon što sam na svijet donijela još jednu curicu. Kako te doživljavam danas u odjeći nije ni približno kako sam te doživljavala prije petnaest godina. Kako danas nosiš hlače, kupaći kostim, kako danas hodaš, kako danas prelaziš cestu jednom rukom gurajući kolica, drugom držeći ruku trogodišnjeg djeteta. Kako danas nosiš svoje ožiljke.

Reći za bilo koje tijelo da je ružno jer ne spada u kategoriju lijepog koje su odredili trendovi je toliko nezrelo da se sada smijem tome, ali točno se sjećam kad sam to radila. Kad sam za sebe to mislila. I za nekog drugog. Sjećam se kad sam te počela osjećati kao teret. Baš zato što je netko rekao da tijelo treba izgledati recimo mršavo. Recimo bez celulita, strija, ožiljaka. Recimo skladno. Sjećam se kad sam skrivala određene dijelove misleći da su preveliki. Čelo, bokove, stražnjicu. I danas te znam skrivati, pokrivati, uljepšavati jer si na nekim mjestima ispalo iz okvira današnjeg lijepog. I onda mi opet postaješ teret.

Gledam cjelinu, zatim svaki dio posebno. Zašto te tako teško gledati bez osuđivanja i bez komentara? Zašto te tako lako gledati kao vanjski omot, a ne kao dom, kao snagu, kao nečije utočište? Zašto sam jučer bila mirna i voljela svoju kožu, a danas mi je teška?

Zapravo, nije stvar u kilogramima, dobroj figuri, lijepom tenu, zategnutoj koži. Onda kad ne volimo svoje tijelo, ne volimo ga jer nas podsjeća.

Podsjetiš me na sve one trenutke kad sam bila slaba, kad sam pretjerala, kad sam te zapostavila, kad sam te odgurnula, ponizila. Kad te nisam slušala iako su signali bili glasni. Kad je boljelo. Kad sam primila negativnu energiju od nekog drugog misleći da je ružno reći ne i otići.

Jer ti nosiš sva sjećanja, sve momente velike i male, važne i nevažne. Sve je zakopano u tebi, u svim tvojim stanicama. A njih ima mnogo.

Ti si moj dnevnik s nevidljivim slovima. Kada um počne sumnjati, tada se otvore svi prozorčići loših uspomena u tebi. I postaješ teret.

I u redu je što se ponekad ti i ja volimo i u skladu smo, a ponekad ne. Potrudit ću se zatvoriti um, ne suditi i ne komentirati, nego te samo doživjeti.

Živjeti u tebi. S tobom.

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.