svako dijete može naučiti spavati (ili kako je sika izašla iz raja)

Može li Hartmutu Morgenrothu i Annetteo Kast-Zahn?! Uistinu?! Cijelu noć?! Jer ako može, ja ću vam podići spomenik veličine Kule babilonske, Burja khalifa i Taipeija zajedno. S obzirom da se s nespavanjem bebe borimo od njezina rođenja (pa i u trbuhu je Mica imala noćne ludorije i nije dala spavati), naučiti ju prospavati barem dio noći zvučalo je kao rješenje za naš (zasad) najveći problem u kući. Neispavana beba, neispavana majka na ivici strpljenja, smanjene energije koja nema snage za igru i ono najljepše s bebom. Zapravo, naš problem nije nespavanje nego česta buđenja koja prekidaju san, a nisam od onih sretnica koje samo turnu bebi siku u usta ili ušuškaju čedo i svi mirno nastave spavati. Ja se, nažalost, razbudim pa mi treba čitava vječnost da se opet uljuljam u san, ali taman tada dolazi novo buđenje. Kužite stvar. Kad potražite savjet, uvijek se naravno jave oni sretni roditelji kojima bebe spavaju cijelu noć i sole pamet što je dodatni presing.

I tako. Nakon još jedne jezovite noći, odlučim ja posuditi knjigu koju su mi preporučili isti oni, maločas spomenuti sretni roditelji. Trk u knjižnicu, dolazak kući, popodnevno uspavljivanje Pikulice i bacam se na čitanje pohabane i pečatima toliko oskvrnjene knjige. Očito često posuđivana knjižnička građa, pomislim, i već mi bude lakše. Knjiga daje mnoštvo informacija o spavanju beba i djece općenito, ne samo metodu uspavljivanja. O tome kako se izmjenjuje REM faza spavanja i duboki san i u kojim se intervalima to događa tijekom noći. Također, dani su savjeti vezani i za dnevno spavanje jer ono itekako utječe na noćni san. Dakle, beba od 8 mjeseci, koliko ima moja kći, treba unutar 24 sata spavati 14 sati, od toga 4 sata preko dana i 10 sati preko noći, a ovaj dnevni san treba raspoloviti na 2 sata prijepodnevnog i 2 sata popodnog spavanca. Roditelj treba odrediti u koliko sati bebu uspavljivati, a ako beba poželi ranije spavati ili ne odspava 2 sata u komadu, treba ju održavati budnom skroz dok opet ne dođe vrijeme za sljedeći spavanac. I ajde. Rekoh ja sebi, idemo probati speglati taj dnevni raspored pa će nam noćni možda doći kao slatka nuspojava.

Reći ću vam jednu stvar – sve to zvuči super u teoriji i ima smisla, ali u praksi to nikako ne funkcionira.

Barem kod nas, kapa dolje kome je uspjelo. Naime, em što je beba jako plačljiva kada joj se odgađa san, em ne daj bože da netko dođe ili da moramo negdje otići u vrijeme spavanja (jer spavanje u kolicima, nosiljci ili autosjedalici autori knjige nikako ne preporučuju – spavati se uvijek mora u dječjem krevetiću). Meni to uvelike utječe na kvalitetu života i zahtijeva potpunu podređenost djetetu. Svaka čast onima koji to žele i tako rade, ali ja ne želim.

Smatram da se s bebom može puno toga, i otići po namirnice za ručak, i na plac, i na kavicu u grad, i izlet, i shopping, pa čak i u Petrinjsku po novu osobnu. Ja nisam uspjela izvesti bilo što od toga kad bih se držala strogog plana koji nalaže ova knjiga. Mahnito bih žurila kući da bebu stavim spavati u točno određeno vrijeme. Drugi problem koji se pojavio je duljina spavanja. Ja jednostavno ne mogu prisiliti bebu da spava 2 sata ako to ona ne želi. Spava koliko hoće, ali to onda znači da sljedeći spavanac iščekujemo k’o ozebli sunce. Ona živčana, ja živčana, muž živčan, susjedi živčani, SVI živčani.

I meni sve to lijepo prisjelo pa sam nakon 10 dana odustala. Jednostavno, svi smo bili frustrirani tim rasporedima.

Noćni san je još zahtjevniji. Autori knjige predlažu metodu koja uključuje dosta plakanja, nikakva pomagala tipa dude varalice, sike, bočice, nošenja, šuškanja i slično – ne dolaze u obzir. Eventualno neka plišana igračka ili dekica, sve ostalo treba bebi oduzeti. Bebu, nakon što se obave večernji rituali, treba poleći u krevetić i reći nešto tipa “Sad je vrijeme za spavanje!” odlučnim, ali ne prestrogim glasom, ugasiti svjetlo i izaći iz sobe. Očekivano je da će beba početi plakati, e tu sad nastupa odlučnost i volja roditelja – oni moraju istrpiti plač 3 minute, zatim se vraćaju u sobu i malo smire bebu, ali u sobi ne smiju ostati dulje od 2 minute i onda opet van. I tako se taj proces ponavlja sve dok:

1. se beba brzo ne uspava sama (you lucky bastards)
2. se minute potrebne da dijete plače samo u sobi u mraku povećaju na maksimalno 6
3. ne puknete i sami se rasplačete i uzmete bebu u naručje ispričavajući se i zaklinjući se da ćete se samoizbičevati zbog ove agonije koju ste upravo priredili vlastitom djetetu.Ova metoda svakako nije za one koji su slaba srca i neodlučni jer roditelji moraju izdržati dugotrajni dječji plač. Autori se kunu da sve bebe prespavaju cijelu noć već između 3 do 5 dana ovisno o dječjem temperamentu.Većini onih koji su mi preporučili ovu knjigu metoda je uspjela i u nju se kunu. E sad, ono što mi knjiga nije jasno razjasnila je sljedećih nekoliko situacija:

1. Što kada bebu nešto boli, ima temperaturu, izbijaju joj zubići ili jednostavno treba utjehu? Ako djetetu treba 3 do 5 dana da nauči spavati, dakle usvojiti novu naviku, onda i izbijanje zubića koje traje nekoliko dana opet može dijete naučiti novoj navici, zar ne? Pa nećemo valjda opet prolaziti cry it out metodu?

2. Što kada odete na putovanje i dijelite krevet s bebom u trajanju od desetak dana? Hoće li to opet rezultirati primjenom metode kad se vratimo u svoje okruženje?

3. Što ako se beba usred noći jednostavno razbudi? Opet metoda isplakavanja?!

Mi smo trenutno u dobroj fazi i budimo se samo 2 do 3 puta. Kao što sam rekla, ritam dnevnog spavanja nismo uspjeli nametnuti, bojim se da ni ovo nećemo uspjeti jer sam ja mekušac, muž još veći, a poznajući svojeglavost našeg malog čuda, ne bih se iznenadila da ono plače doslovno cijelu noć i još uvijek budna dočeka sljedeći dan. Nekako se još uvijek nadam da će vrijeme učiniti svoje. Previše se tu svega i svačega događa u toj maloj glavi što treba isprocesuirati tijekom noći. Pustit ćemo da se to odvija svojim prirodnim tempom. Zasad je tako. Al’ kad se zareda mjesec dana višestrukih noćnih buđenja, pitajte me ponovo!