nešto sasvim osobno ili o čemu maštate?

unslash.com

Još dok sam bila mala, govorili su za mene da sam jako maštovita. Stalno sam nešto izmišljala, uvijek o nečemu  maštala. O ljudima, svijetu, o likovima iz knjiga, o sebi u različitim situacijama i to još uvijek radim. Stalno nešto zamišljam, kako privatno tako i poslovno. Jedna od glavnih stvari koje te uče na glumi jest da zamisliš sebe u određenoj okolnosti. I to mi ide lagano. Od svih tih silnih zamišljanja i maštanja, nisam uopće maštala o obitelji (ili možda jesam, ali jako kratko, usputno, i to bih više pomislila na to kako bi bilo da jednog dana stvorim svoju obitelj, ali bih tu zamisao vrlo brzo otpustila u prazan prostor). Moja su se maštanja pretežno vrtjela oko kazališta, filmova, knjiga.

Dosta rano sam osjetila potrebu za kreativnim izražavanjem. Možda je bahato to reći ovako naglas, ali kreativna strana mi je dosta jaka (zato mi fali malo prostorne inteligencije, a o matematici i fizici da ne pričam). Zbog potrebe za kreativnim izražavanjem (i istraživanjem) bavila sam se zaista različitim stvarima. Osim što sam pisala poeziju i neumorno ispisivala stranice dnevnika, slikala sam (po papiru, odjeći, drvetu, bilo čemu), izrađivala nakit, ukrase, radila svoje svijeće, kalendare, planere, a u osnovnoj školi čak i časopis hahah… Jedno vrijeme sam razmišljala da idem na prijemni ispit na Likovnoj akademiji. To sam ipak ostavila sa strane i odlučila poći u kazalište koje me, bez puno opiranja, primilo. Od kad sam završila Glumu i lutkarstvo, radim ili na tv-u ili na daskama i moja su maštanja uvijek rasla vezana baš za tu domenu: koju bih predstavu voljela raditi, s kojim glumcima, redateljima, kakav film bih voljela snimiti, gdje, kakvu priču ispričati, s kojim likovima… O takvim stvarima sam razmišljala kad bih legla u krevet.

Svog dragog sam upoznala upravo u kazalištu. Dok smo šetali uz rijeku Koranu, prišao nam je jedan zaigrani dječak. On i ja smo odmah stupili u komunikaciju, smijali se i zezali. Trajalo je to neko vrijeme, a zatim je dječak otišao dalje sa svojim tatom. „Poznaješ tog dječaka?“, pitao je moj dragi (onda još samo kolega u kazalištu:). „Ne, prvi put ga vidim“, rekla sam. „Aha… pa izgledalo je kao da se dugo znate… Očito te djeca vole.“ „Valjda…ne znam, ali znam sigurno da neću imati svoju djecu.“ To sam rekla. I to sam, u tom periodu svog života, stvarno i mislila. Nije to zbog karijere ili ne znam čega. Jednostavno nisam osjećala to na svom putu. U mojoj glavi, biti majka je bilo rezervirano za žene koje to već dugo žele, znaju da žele, maštaju o tome. A ja to nisam. Poslije mi je dragi (kad je postao dragi) priznao da mu je bilo baš žao kad je to čuo, makar nije htio ništa komentirati.

Ne moram puno pričati, znate i sami da sam svoje mišljenje brzo nakon toga promijenila i sad sam majka dvije male prekrasne curice. Što se dogodilo?

Zaljubila sam se u tog čovjeka s kojim sam šetala rijekom Koranom i s kojim sam pričala o kazalištu. Po prvi put sam shvatila da se u svom životu ne želim baviti samo s kazalištem, glumom, filmovima. Želim stvarati svoje priče. Nisam to svjesno pomislila, to shvaćam sada. Želja za novim životom (i to ne mislim figurativno već zaista želja da stvorim novi život) došla je tako prirodno i spontano da nisam morala ni maštati o tome. Jednostavno se dogodilo i bilo je bolje od svih maštanja koje sam mogla imati. Sve što slijedi nakon toga kretalo se (i još se uvijek kreće) istim smjerom. Prirodno.

Moj dragi i ja smo jako slični. Oboje smo dosta intuitivni i, makar imamo planove, maštanja i želje, najviše pratimo put koji se otvara prema nama. I mogu vam reći da upravo to donosi najveću sreću. Kao što mi je prirodno došlo da se zaljubim u njega, da započnemo život zajedno, da stvorimo još života, tako mi je prirodno došlo i pisanje, odnosno stvaranje priča. Priče stvaram svojim svakodnevnim životom, to su uspomene koje nastaju s mojom obitelji, s mojim prijateljima, a priče stvaram i pisanjem, maštom. Ne mogu reći da nisam maštala o pisanju, od kad sam naučila pisati i slagati rečenice,  potreba za pisanjem je u meni kao potreba za disanjem, ali nisam nikad maštala o tome da ću se svojim pisanjem obraćati majkama, da ću dijeliti svoja iskustva i misli i na taj način možda nekome pomoći, nekoga inspirirati. Stvarno, da mi je to netko rekao prije 6 godina tamo na rijeci Korani, glasno bih se nasmijala. A samo godinu dana poslije, to se počelo događati. Sve uz potporu obitelji iz koje sam došla i uz potporu obitelji koju sam i sama stvorila. To je jednostavno najljepše na svijetu i bolje je od svih maštanja koje sam ikad imala.

Život možemo maštati. Možemo zamišljati i trebamo, nemojte me krivo shvatiti, trebamo! Ali još više od toga, trebamo putovati onim cestama koje nam se otvore, makar nisu bile označene u našem planu putovanja. Ako se nešto ne ostvaruje, ne ostvaruje se možda zato što to nije za nas. Ili samo još nismo spremni za to. Ali bilo bi šteta propustiti neke druge prilike samo zato što smo tužni jer nismo ostvarili neki cilj. Cilj, koji smo si sami zadali. Pa onda ga možemo i sami promijeniti, zar ne? Nismo nikome dužni.

Mama mi je uvijek, uvijek, uvijeeek govorila da je sve s nekim razlogom, makar taj razlog ne možeš odmah vidjeti. I na kraju se uvijek ispostavi da je mama u pravu. Barem moja, ne znam kako je kod vas. Ne moram joj to ni reći, ona zna da ja znam da je u pravu, haha. Sigurna sam da je barem jednom maštala o tome da čita priču koju je njena kćer napisala. I eto, ispunilo se.

Prije nego što počnete maštati danas, pogledajte postoji li neka cesta koja se pruža pred vama, a vi ju ne vidite, upravo zato što maštate o nekom dalekom autoputu…

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.