trenutak kada sam shvatila da nam se “unschooling” dogodio

unschooling

Veljača 2021. godine

Pišem ovo prije svega kao podsjetnik nekoj budućoj sebi kako postoje dani naizgled sasvim obični i isti kao i svi drugi, a opet tako fundamentalno različiti i važni da se niti jedan drugi ne može s njima mjeriti.

Pišem ovo sebi, ali i kao inspiraciju drugima. Pišem za one istinski radoznale, otvorene, željne nekih novih pogleda, obzora, životnih trenutaka. Jer život nije jednosmjeran, isti, nepromjenjiv i ono što je sada, već sutra možda nije i neće više nikada biti isto.

Nedjelja je, obična nedjelja, za mnoge pa i za nas jedna od mnogih.

Sjećam se koliko sam puta, čitajući i slušajući o unschoolingu i deschoolingu prije godinu-dvije dana, naišla na rečenicu kako se u svakom procesu, kako bi se došlo do uspješnog unschoolinga, treba prije svega proći kroz deschooling. Proces deschoolinga je svjestan rad na sebi, problematikama vezanim za školski sustav, učenje i općenito život. Deschooling nije prirodan niti jednostavan u svojoj suštini pa je moje pitanje kako iz njega doći do unschoolinga, o kojem sam stvorila toliko predodžbi i želja, bilo veliko otvoreno pitanje o tome hoće li se on ikada dogoditi. Naš život je u trenutcima imao boje i naznake unschooling filozofije. Mnogo truda uloženog i mnogo, mnogo strpljenja potrošenog, možda uzalud. Čekati trenutak u kojem će nešto možda dogoditi.

No, svuda sam nailazila na tu rečenicu kako se unschooling prikrade bez nekih velikih aha-trenutaka, bez fanfara i pljeska, jednostavno se uvuče u svakodnevicu i nastavi se njime ploviti bez da se uopće spozna kada se to dogodilo.

Puno sam se puta zapitala ima li sve smisla, puno sam puta sumnjala, krivila se, osjećala da ne radim dovoljno, da bih trebala više, da nisam dorasla zadatcima, niti ulozi učiteljice na putu u kojem sam odabrala biti suputnik, a ne vlakovođa. Puno, puno razgovora, čitanja, osvještavanja i uvijek ta beskonačno prisutna sumnja koju sam mukotrpno odgurivala, tjerala, tješila, uvjeravala u samoj sebi.

Kada drugi već odavno nisu sumnjali da sve ima itekako smisla, ja sam bila ta koja je čekala prosvjetljenje: radim li uistinu svojoj djeci medvjeđu uslugu?

Mnogi su pitali i htjeli znati više o našem vremenu provedenom kod kuće, školovanju od kuće i unschoolingu? Kako se sve uklapa jedno u drugo? Kako strukturiramo dane? Što je uopće unschooling u praksi i kako to izgleda s troje djece različite dobi?

Puno puta sam započinjala pisanje, razmišljanje o tome što bih uopće napisala o svemu i kada god bih krenula, posustala bih jer zapravo što je uopće bilo zanimljivo za napisati?

I onda se prošle nedjelje dogodio trenutak u kojem sam ležeći u krevetu uspavljujući djecu shvatila kako se unschooling dogodio, kako se nije prikrao i zatekao me, nego je iskočio kao iz one kutije s klaunom na oprugu i rekao mi «Bu». Postalo je tako jasno da ono što smo iščekivali više nije bilo daleko ili nadohvat, već upravo ovdje prisutno. Prisutno u smiraju moje kćeri koja strpljivo objašnjava kako da joj pomognem, u njezinom smirenom tonu glasa, u njezinim željama, dugim razgovorima o tome kako se prepoznaje ženski od muškog skakavca ili zašto je izmet smeđe boje, koliko vrsta primata postoji na svijetu. U trenutcima kada se sami uhvate neke aktivnosti, kada ode u kuhinju i napravi kolač od banana, kada navečer sjedi uz 1000 puzzli i pita možemo li sutra napraviti ukrase za fašnik pa meni koja pojma nemam od danskim fašničkim običajima objašnjava upravo to što joj je palo na pamet.

Ležim u krevetu te hladne nedjelje u veljači znajući kako snijeg polako pada i kako ću sutra kada otvorim oči ponovno svjedočiti o napretku, o životu koji sam samo mogla sanjati, zatvaram oči zamišljajući pred sobom kako će se spremiti nakon doručka i ići brati svježe brezine grane (jer baš te tradicija nalaže) za ukrase koje će raditi, kako će potom otići provjeriti jesu kokoši snijele jaja i onda raspravljati koje je čije, kako će se otimati za moju pažnju i kako će se igrati u svojim sobama, voditi razgovore na engleskom (koji im sve bolje ide) pa ćemo negdje kasnije sjesti na bicikl i otići na sanjkanje na smrznuto jezero u blizini. I neće biti natezanja, niti mojih nagovaranja, prisila, razočaranja i te vječite sumnje kako sam mogla bolje, kako sam trebala više, kako nisam dovoljno dobra…

Iza zatvorenih vjeđa smije mi se taj trenutak spoznaje kao da me uz smijeh želi pitati:» Zašto si me toliko čekala?». Pa mu ja uz pomalo nesiguran smiješak odgovaram: «Jer si toliko velik da te je bilo vrijedno čekati.»

zašto sam ispisala dijete iz škole – SUPERMAME

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.