što kad se moje dijete ne igra onako kako sam ja to zamislila?

dječja igra
pexels.com

Djevojčica u meni je očekivala da će ova igra izgledati malo drugačije.

Malecka ima tri i pol godine i djevojčica je koja voli balerine, princeze, lutke, šminku, dugu kosu, haljine, šljokice… Voli kuhati, brinuti o bebi, brisati prašinu. Mislila sam da će kućica za lutke kao poklon biti pun pogodak. I znala sam da kućica za lutke predstavlja dobro ulaganje za daljnji razvoj njenih emocionalnih, socijalnih i kreativnih vještina. Znala sam i da kućica nije jedino ulaganje koje će biti potrebno da izraste u osobu koja će u potpunosti razvijati i koristiti svoje kapacitete. Ljubav, vrijeme, živci, zajednička igra, razgovori, nova iskustva, živci, živci, živci. Sažeti prikaz odgoja djeteta.

Sve sam isplanirala. Složit ćemo namještaj po prostorijama. Prvo ću ja, da dobije priliku učiti po modelu. Bilo bi nerealno očekivati da s tri godine zna sama opremiti kuću, zar ne? Razgovarat ćemo u kojoj prostoriji se što nalazi, čemu služi, što nedostaje. Čudesa ćemo učiti i raditi s tom kućicom. Nije se protivila, pustila me da radim što sam zamislila. I onda sam izašla iz sobe, a ona je napravila veliko čišćenje i sav namještaj izbacila iz kućice. Čini se da je moj plan i nije fascinirao. Možda bi ipak mudrije bilo pratiti njenu igru, a ne nametati svoju? Ali teško je strpjeti se, teško je pustiti da ruši ono što sam JA složila, njena mama, odrasla i (skoro) zrela i stabilna osoba. Zašto? Što sam očekivala? Kako sam zamislila njenu, našu igru?

Kao djevojčica maštala sam o svojoj kućici za lutke. I izmaštala sam kako bi izgledala i kako bih se igrala s njom. U međuvremenu sam odrasla, ali “moja” kućica za lutke je ostala ista. Kao i moja ideja kako se s njom treba igrati. I kad sam se krenula igrati s maleckom, nisam se igrala s njenom kućicom, nego sa onom svojom iz mašte. I dogodilo se, malecka je kvarila moju predodžbu o igri s kućicom za lutke.

Kućica za lutke je kao roditeljstvo. Ja kao mama nisam nastala rođenjem svog prvog djeteta. Ta slika se počela stvarati davno prije. Još dok sam se igrala lutkama, maštala o kućici za lutke, dok sam gledala svoju i tuđe mame kako su – mame, dok sam se pripremala za svoje bebe, čitala knjige o roditeljstvu, razgovarala s prijateljicama. Pa i dok sam studirala, jer studirala sam psihologiju, a diplomski rad pisala iz područja psihologije roditeljstva. I onda dođe dijete uz koje ne mogu biti mama kakvom sam se zamišljala. Kako ću se ponašati? Koji je moj sljedeći korak?

Anja Šepčević Sudar
ANJA ŠEPČEVIĆ SUDAR, mag. psih. Privatno i profesionalno sam majka, supruga, psihologinja i žena. Ne uvijek tim redom, ali uvijek nerazdvojivo sve to. O svemu znam po malo, o ničemu ne znam sve. Učim i dalje pa mi se čini da o svemu znam sve manje.