Dok uživamo u zadnjim tjednima naše tročlane obitelji i veselimo se našoj bebici, polako, ali sigurno me počinju okupirati misli o onome što nas čeka za manje od mjesec dana. Znam da je sve ono što nas čeka naša dugo očekivana želja i najveća sreća, osobito nakon tuge i borbe koju smo prošli u zadnje dvije godine; ali znam i da nas čekaju vjerojatno puno veći izazovi nego što je to bilo s njom – našom prvom. Ja ju „od milja“ zovem moj prvijenac, koja se jako veseli bebici koja stiže; i onoj za koju znam da joj neće biti lako pomiriti se s činjenicom da nije jedina u svemu i da nije možda više prva na redu. Nisam toliko zabrinuta za pažnju i ljubav koju će joj svi oko mene dati, koliko sam možda zabrinuta za vrijeme i pažnju koju ću joj ja moći posvetiti; barem prva dva-tri mjeseca kad se beba rodi. Iako će razlika biti skoro pa pet godina očekujem „izljeve“ ljubomore jer biti pet godina jedina i uvijek prva u majčinom naručju je nešto što se sigurno mijenja s dolaskom male bebe i brige koju tek rođeno dijete treba.
Nedavno sam ju morala tješiti jer je bila jako tužna što ju više ne nosim – doslovno mi je rekla: „Ti mene više nikad nećeš nositi!“ Naravno da mi se duša „rastopila“ jer nisam razmišljala da joj toliko teško „pada“ jedna takva navika da ju ne mogu nositi, a ne nosim ju više od pola godine, tj. otkad sam saznala da sam trudna. I koliko god sam joj pokušavala objasniti razloge zašto ju ne nosim otada, ona se nije mogla pomiriti s tim da ju više ne nosim i da ne može dočekati da ju opet podignem, kao prije. To je „samo“ jedna mala promjena otkad sam shvatila da sam trudna, a sve druge „promjene“ ovo ljeto, jesen i sada, ovaj početak zime posvećeni su samo njoj.
Nešto najljepše što sam doživjela otkad sam saznala da sam trudna je bilo vrijeme koje sam provela sa svojim prvim djetetom.
Sama pomisao da ja mogu otići po nju u vrtić (a ne bake) me od prvog dana tog saznanja toliko veselila. I sada, kada se vratim koji mjesec unatrag, kada razmislim kako smo se dobro provele i zabavljale, u šetnjama, u parkovima, boravku u prirodi preko tjedna, popodnevnom spavancu… Uvijek mi je posebno nedostajalo vrijeme preko dana (dok još vani „ima sunca“) koje nismo nas dvije mogle provesti zajedno radi mog radnog vremena, osobito zimi, kad noć „padne“ već u 16h. A u ovih posljednjih par mjeseci svaki dan smo bile na dječjem igralištu dok nas je sunce svojom toplinom obasjavalo, i to su posebno dragi trenuci koje smo nas dvije provele zajedno u mojoj trudnoći.
Ti trenuci će se nastaviti nadam se još barem kroz cijelu sljedeću godinu, i duže, jer volimo boraviti vani i „lunjati“ dok upijamo vitamin D. Ali znam da sada slijedi jedna nova faza života kada će još jedno biće upotpuniti našu svakodnevicu i „oduzeti“ nam vrijeme koje smo moja H i ja imale samo za sebe. Svjesna sam da će umor, iscrpljenost i nespavanje „učiniti“ svoje i to je u redu, znam da tako nekako „mora“ biti. Imam samo dozu straha u sebi da će ona, moj „prvijenac“ osjetiti to, i patiti zbog toga.
Ono što smo napravili suprug i ja kroz posljednjih par mjeseci su, ja bih rekla, „male stvari“ za upoznavanje i pripremanje na novu situaciju i na dolazak bebe u naš dom, kao što je npr. sudjelovanje u pripremi bebine opreme i odjeće. Uživala je kad sam joj dopustila da pegla bebinu robicu na svojoj mini dasci za peglanje, i onda ju meni proslijedi da ju uistinu opeglam. Ili npr. kad sam joj dozvolila da legne u bebinu košaru za kolica – naravno, objasnila sam joj da ne može to raditi jer košara može puknuti i nećemo moći voziti bebu zajedno u šetnji, ali te neke male, a tako velike stvari koje smo joj dozvolili vjerujem da joj puno znače.
Jedna nedavna situacija me potaknula na razmišljanje koliko su riječi važne i koliko mogu utjecati, kako na nas odrasle u određenom periodu života, tako i na djecu, pogotovo na njih, a da ponekad toga nismo ni svjesni. Dok smo gledale zajedno slike iz vrtića komentirala sam kako je jedna njena draga prijateljica jako slatka, misleći pritom na outfit koji je curica imala – jer je izgledala kao mali pomagač djeda Božićnjaka, a moje dijete je na moje riječi komentiralo: „ A ja, ja ti nisam slatka?“ I naravno, objašnjavala sam joj taj cijeli dan kako je ona moje najslađe biće i kako meni nema slađe curice od nje.
Ali ono o čemu sam kasnije razmišljala je da sam zapravo izrekla „krive“ riječi u „krivom“ trenutku, dok je moj pilić ležao meni u naručju, i dok je sva osjećajna i puna pitanja u svojoj dobi očekivala samo maženje i posvećivanje pažnje (i lijepih riječi) isključivo njoj. I djeca, posebno oni, baš kao i mi odrasli u nekim životnim situacijama teže, a u nekim drugim lakše prihvate tuđe riječi, osobito one naših najbližih i zato znam da je način kako se odnosimo prema drugima nešto što učimo cijeli život.
Koliko su riječi, i koliko su djela, neke sitnice, i osjećaj da si tu za nekoga bitni ja se učim svaki dan iznova, ali ona koja me posebno naučila, i to još uvijek čini da imamo samo danas i da je najbitnije ono što sada radimo i kako živimo sadašnji trenutak je moja skoro petogodišnjakinja.
I zato sam uvjerena da će me ona i naučiti kako ću joj pružiti svu potrebnu pažnju i ljubav kada dođe drugo dijete, nova bebica u naš dom jer ona je do sada moja najveća životna učiteljica, koja samo dobiva pojačanje.
Voljela bih znati koji su vaši strahovi i brige bili kada vam je prvo dijete dobilo brata ili sestru? Na koji način ste “otpustili“ taj strah i prepustili vremenu da „učini“ svoje?
Fotografija: pexels.com
