ljubavno pismo mome tijelu

Drago moje tijelo,

volim te. Nisam nikada s većom lakoćom to izgovorila ili napisala. Volim te.

Volim te za svaku sekundu ovih 26 godina koje me nosiš. Volim te i od trenutka kada je iskra mog života stvorena i kada sam rasla ispod srca svoje majke. U njezinom tijelu, koje je isto zaslužilo svu ljubav svijeta.

Volim te jer si uvijek bilo tu. Moje tijelo. Ponekada tako krhko, ali vječno otkrivajući novu snagu.

Volim te jer si sa mnom prošlo neizmjerne boli, od operacije do slomljenog srca, i što si ama baš svaki put zacijelilo. Što si me držalo, čuvalo, nosilo i podizalo. Čak i onda kada ja jednaku snagu i poštovanje nisam pružila tebi. Pogotovo tada.

Dugujem ti ispriku. Možda čak i najveću ispriku koju sam ikada nekome dugovala. Ispriku jer te dugo nisam cijenila, nisam poštovala, nisam njegovala.

Ispriku jer sam provela godine i godine gledajući te u ogledalu i moleći se da imam drugo tijelo, jer sam mislila da mi ti nisi dovoljno dobro.

Ti koje si davalo sve za mene i moj život, u tebi sam vidjela samo mane. Zašto se salo baš tu lovi? Zašto imam toliko široke bokove? Čemu tako male grudi? Zašto baš moja koža ima toliko strija? Moram li baš ja biti tako “neženstveno” visoka? Zašto mi je nos takav kakav je i zašto nemam ljepši osmijeh?

Zašto pobogu baš ja moram biti ta koja je često bolesna? Uvijek ona kojima nešto ne funkcionira kako treba?

Toliko sam ti zamjerala. Toliko sam te mrzila, i suze su mi znale krenuti kada bih razmišljala što bih sve na sebi, na nama, mijenjala.

Oprosti mi zbog toga. Zaslužilo si bolje i svakim dahom ću ti sada to pružiti. Jer znam da bez obzira na sve, da mi opraštaš.

Da mi opraštaš i tugu i mržnju i zamjeranje i gađenje. Da mi opraštaš što te nisam čuvala, njegovala i cijenila. Opraštaš jer me voliš bezuvjetno, i jer me tako i nosiš, a vrijeme je da ti ja to uzvratim. Meni je dugo trebalo da se prvo odučim od mržnje, kako bih se zaista prepustila onome za čime sam toliko žudjela. A to je da te zavolim. Da te zavolim onako kako ti voliš mene. Beskompromisno, bez potrebe za opravdavanjem i bez potrebe za “razlogom” da “zavrijediš” moju ljubav. Jer si ju zavrijedilo samim svojim postojanjem.

Zato, tijelo moje najdraže, moje jedino. Ono koje me prati od trenutka mog nastanka i koje će biti sa mnom do samog kraja. Obećavam da ću te maziti i voljeti. Da ću ti svaki dan pružati zagrljaj i nježnost. Da ću ti u ogledalo davati osmijeh i tople riječi. Da ću te mazati najfinijim uljima ii da ću biti prisutna dušom dok te njegujem, osjećajući i slušajući što mi imaš za reći. Obećavam da ću te hraniti onako da ti dajem što ti je potrebno, od energije i zdravlja, do sreće i topline. Obećavam da si mi prioritet, i da ću se kretati tako da ti pružim što ti je potrebno, isto kako i ti to pružaš meni. Obećavam da ću ti izraziti zahvalnost na svemu što radiš za mene. Na tome što me nosiš, što mi pružiš mogućnost da svaki dan udahnem i dignem svoga sina u zagrljaj. Da poljubim svog muža i osjećam njegovu toplinu na svojoj koži. Na tome što upravo u ovom trenutku ispod mog srca stvaraš jedno tijelo, jedno čudesno biće, koje me podsjeća koliko su naša tijela čudesna i na što su sve sposobna. Što mi pružiš mogućnost da svojim očima gledam najdivnije zalaske sunce, da svojim ušima slušam smijeh ljudi koje volim, da svojim nosom osjetim miris tople kave i svježe pokošene trave. Što me moje noge nose gdje se zaputim, i što mi jasno daješ do znanja kada trebam stati i odmoriti.

Jer volim te, tijelo moje. Volim te neopisivo, bezuvjetno i zauvijek.

Volim te kroz što god prošli, jer prolazimo to skupa. Volim kako moji široki bokovi nose ovu trudnoću i volim kako ih moj muž obgrli svojim dlanovima. Volim kako sam mekana točno na onim mjestima gdje moji dečki vole poleći glavu dok gledamo crtiće lijenim nedjeljama ujutro. Volim što sam toliko visoka da kada dignem svog sina može vidjeti, kako on kaže, “ciiiiijeli svijet”. Volim svoj nos, koji se stisne i malo zarokće kada umirem od smijeha, osmijehom koji ponosno pokazuje sve moje krupne zube. Volim svoje grudi koje su itekako ženstvene, i koje su hranile moje dijete i davale mu što mu je bilo potrebno toliko dugo. Volim sve svoje čarobne srebrnkaste crte koje se prelijevaju kao šljokaste duge po mom trbuhu i bokovima, jer su znak kroz što smo skupa prošli. Od rasta, do prve trudnoće, do sada, kraja druge trudnoće, i svega što nam naša zajednička budućnost nosi.

Hvala ti na strpljenju i na ljubavi, i hvala što si me naučilo koliko vrijedim.

Neka ovo ljubavno pismu tebi, mome tijelu, uvijek bude podsjetnik na sve što smo zajedno progurali i da smo kroz sve faze, najljepše i najteže, na istoj strani, tim i uvijek tu jedan za drugog.

S ljubavlju i zauvijek tvoja,

Una

Fotografije: Studio Soo

 

P.S Ovo mi je najdraža pjesma na temu:

Today I asked my body what she needed,
Which is a big deal
Considering my journey of
Not Really Asking That Much.
I thought she might need more water.
Or protein.
Or greens.
Or yoga.
Or supplements.
Or movement.
But as I stood in the shower
Reflecting on her stretch marks,
Her roundness where I would like flatness,
Her softness where I would like firmness,
All those conditioned wishes
That form a bundle of Never-Quite-Right-Ness,
She whispered very gently:
Could you just love me like this?

-Hollie Holden

Iz siječanjskog broja Supermame Magazina kojeg možete preuzeti na OVOM LINKU.

UNA Rođena i odrasla u Egiptu, život ju je smjestio u njen najdraži Zagreb. Doula, blogerica, ljubiteljica putovanja, jezika i velika izjelica sa strastvenim pristupom cjelovitom ženskom zdravlju i edukaciji o istom. Ponosna na svoju titulu mame i to jednome visokofrekventnom čudu (u pravom smislu te riječi) imenom Zrin, koji je na svijet došao u kadi. Žena bradatog čovjeka s kojim voli ispijate kave i pričati satima.