Ulazak u treći trimestar proslavili smo ne sexom, masažom ili nekim lijepim ritualom nego sasvim prigodno cjelodnevnim bauljanjem po konzumerističkom raju zvanom Baby Markt i mini napadajem panike. Ideja je bila da se kao mladi (znam, upitno je koliko smo zapravo mladi, ali moja misao vodilja jest: star si koliko se osjećaš) budući roditelji malo informiramo o moru stvari koje ti za bebu (NE) trebaju. Između ostalog najviše da malo vidimo kolica.
E sad, bebi dućan mene, velikog pobornika dobre literature neodoljivo podsjeća na Danteov Inferno. Ok, možda nije baš podijeljen u 9 krugova pakla (pardon 9 krugova neophodnih bebi potrepština), ali definitivno bi na ulazu trebalo stajati aligijerijevsko upozorenje pisano velikim tiskanim slovima “all hope abandon ye who enter here“. Jer tako sam se naime osjećala nakon što sam prošetala prvim (i jedinim) krugom dućana (pakla?). Beznadno.
Kroz ostale sam panično protrčala bojeći se da ne zapnem za strateški postavljene bebi hodalice, zvečke, plišane igračke i ostanem zauvijek zaglavljena negdje između Stokke kadice za kupanje i robot-njihalica. Tkogod rekao da je mogućnost izbora prokletstvo, definitivno je bio u pravu. Taj krug bebi dućana kojim sam se prošetala specijaliziran je za kolica i autosjedalice. Bez pretjerivanja, njima pripada 40% dućana. Imaju i svoju voznu traku koja se sastoji od 3 različite vrste tla: makadam i…nemam pojma, još dvije vrste makadama.
Naime, “malo vidjeti kolica” za svakog odgovornog Nijemca znači:
a) napraviti popis performansi koje kolica moraju zadovoljiti
b) detaljno istražiti kvalitetu i čvrstoću tla po kojima će se kolica voziti
c) naravno, online rezervirati termin sa savjetnicom za kolica (majkemi ne znam je’l to zanimanje
koje se upisuje u radnu knjižicu) s kojom će se onda narednih sat do dva u dućanu raspravljati o
tome koliko je nužno da kolica imaju mogućnost skidanja kotača i montiranja mini skija za snijeg
(ovo nisam izmislila iako tako zvuči)
d) voziti različita kolica sa ili bez bebe po tim makadamima
e) odlučiti se za najbolja i odriješiti kesu
S obzirom da moj životni suputnik i ja ne spadamo u kategoriju ekstra odgovornih Nijemaca (nit’ smo odgovorni nit’ smo Nijemci), nakon mini napada panike odlučili smo pobjeći u Ikeu preko puta i kupiti samo najosnovnije životne potrepštine (par paketa svijeća i smrznuti mango).
Well…happy parents, happy baby!
Nego, cijeli me taj kaos nagnao na povratak u moje vlastito bezbrižno djetinjstvo u kojem moji roditelji nisu imali kolica od nekoliko hiljada novaca, ali imali su karijolu. I u toj karijoli su me uvijek peljali kad bi se deda i baka vratili iz Like s vrećama krumpira. Tata bi tad posjeo mene u karijolu, otpeljao do auta, mene iskipao i nakrcao krumpir, a ja bih sretno čekala iduću rundu. Iris vs. krumpiri 1:1
I naravno low konzumerist u meni (ili kako me muž bez puno uljepšavanja zove: škrtica) sad planira investirati u karijolu u kojoj simultano može peljati i bebu, a i krumpire!
P.S. Beba je u međuvremenu stigla, mi još uvijek nemamo ni karijolu ni kolica.
Foto: unsplash.com
