Gardaland s djecom iliti “Putovanje u Italiju ili kako se umoriti na godišnjem i po povratku biti sretan kad zapneš u gužvi na Zagrebačkoj”
Ukratko: dva dana, gužva na cestama, gužva na parkingu i ulazu, puno čarolije, ušećerena jabuka i umorna mama.
Prošle smo godine kad je napunio pet godina posjetili Dinopark i Fun park Biograd. Dinopark nam je bio zabavniji jer u Biogradu nismo mogli na većinu vožnji zbog toga što je sin bio prenizak. Zaključila sam kako bi bilo bolje otići u Gardaland gdje ima više obiteljskih atrakcija, ali mi se čini da je za potpuno iskustvo Gardalanda ipak premalen.
Gužva i gužva
Odlazak organiziranim prijevozom nije mi bio opcija jer moje dijete ne želiš vidjeti kad je nenaspavano, a u takvim se aranžmanima uglavnom putuje noću. Odlučili smo sami krenuti iza Uskrsa u nadi da neće biti velikih gužvi. Kako smo se prevarili. Cijela je Italija krenula na jezero Garda baš tog ponedjeljka. Naš je plan bio autom preko Slovenije, kupili smo e-vinjetu na Petrolovoj benzinskoj kraj naše zgrade koja košta petnaest eura i zaputili se na Uskrsni ponedjeljak preko granice. Lijepo smo tamo čekali pola sata, a onda krenuli na benzinsku jer je gorivo u Sloveniji jeftinije. Vozili smo se i poštivali pravilo o brzini koje je na nekim dijelovima čak i samo 80 kilometara na sat. Kamere su posvuda i u povratku smo na granici vidjeli policiju kako naplaćuje kazne. Mi smo bili dobri.
7 sati putovanja
Put je trebao trajati 5 sati, ali smo na kraju putovali gotovo 7. Po ulasku u Italiju, odmah je Ikea, za sve koji žele i kupovati ili ručati. Mi smo jurili dalje. Ušli smo na autocestu koja nije bila gužvovita sve do Venecije, a onda su te tri trake koje su nastale samo iscrtavanjem, a ne širenjem ceste, postale naša patnja. Uglavnom sam vozila u lijevoj traci jer me bilo strah onih iz sasvim desne koji se samo ubace u sredinu. Na kraju smo morali izaći s autoputa jer je zbog nekoliko prometnih nesreća bio potpuni kilometarski zastoj. Saznala sam za Vicenzu, divno mjesto.
U Gardaland smo došli oko 14 pa smo prvo imali sudar na parkingu, a zatim pronašli jedno od preostala tri mjesta na parkingu od više tisuća parkirališnih mjesta.
Od travnja su ukinuli puno mjera pa i rezervaciju dolaska u park, bilo kakve testove za ulazak u zemlju ili park, ali su i dalje tražili maske na nekim atrakcijama. Uzeli smo ulaznice on-line i dobro da jesmo jer je drugi dan u deset sati pred ulazom u park bilo tisuću ljudi, barem nismo trebali čekati i u redu za karte.
Atrakcije u zelenom
Po ulasku prvo nailazite na Pepa Pig Land pa smo se provozali u Pepinom vlakiću i tu je počela i završila zabava. Na idućih nekoliko atrakcija je moj sin bio zelenkast u licu. Popeli smo se na čarobno drvo koje je meni bilo baš zabavno jer se u njemu nalaze pomični likovi iz Ljepotice i zvijeri, ali njemu i nije bilo tako fora. Krenuli smo na veliki vrtuljak pa je konjić ipak bio preživahan. Posljednji pokušaj bio je Jungle Rapids, atrakcija koja će vas malo smočiti, ali generalno nije strašna, osim prolaska kroz utrobu vulkana. Tu je žmirio i stisnuo se ispod moje ruke. Sve atrakcije imaju vrlo glasnu glazbu koja pojačava ukupni dojam. Ponekad nam se to sviđalo, a ponekad nam je bilo strašno. Završili smo u parkićima tražeći društvo za igru. Najviše nam se svidio onaj u pijesku s dvorcima za penjanje, ali i drugi, u blizini, gdje se mogao provlačiti i istraživati. Jedan od tih dvoraca je ograđen i ljeti ima čak i vodu koja šprica iz zemlje ili malenih topova. Najveće nam je veselje bilo kad je pronašao Hrvate s kojima se mogao igrati. Bilo je nekoliko pokušaja igre i s Talijanima kojih je bilo jako puno u parku, ali se nikako nisu sporazumijevali. Zaključio je kako Talijani jedino znaju reći mama na hrvatskom. On se glasno trudio svima vikati Ciao! što je izazivalo simpatije svih na koje smo naišli.
Za kraj smo sjeli u veliki svemirski brod koji pruža panoramski prikaz i kupili nezaboravni slushy od pet eura. Pošli smo do gusarskog broda gdje se vozite u vlakiću kroz atrakciju u podzemlju. Taj mu je dio isto bio strašan, pa smo se vratili do stabala što vas prate pogledom i tamo skakutali oko njih. Izlazak s parkirališta i dolazak do hotela lijevo od parka bila je avantura za sebe i strašno za mene. Putovali smo tri kilometra 40 minuta.
Peschiera del Garda
Krenuli smo kroz predivno uređenu Peschieru del Gardu do hotela La Favorita. Trebali smo naći hotel desno od parka jer u tom smjeru nije bilo gužve. Noćenje je bilo 60 eura u lijepom hotelu uz plažu. Na večericu smo prošetali i uživali u preukusnoj hrani u Trattoriji Onda Blu. Račun za njoke s bolonjezom, ukusne špagete, Spritz, sok od jabuke, predjelo i desert bio je 40 eura. Bilo nam je jako ukusno i moj je sin zaključio da je kod njih čak i sok od jabuke prefin. Sva mjestašca su uređena i predivna za šetnju, a nas je iznenadio veliki broj školjkica među kamenjem na plaži jezera. Talijani slabo govore engleski, ali su vrlo ljubazni i uslužni. Nismo imali niti jednu neugodnu situaciju, osim ovih prometnih.
Dan drugi – ušećerena jabuka
Drugi smo dan malo pjevali na plaži pa krenuli do parka. Put je opet trajao pola sata za tri kilometra jer je ulazak na parkiralište bio – čekanje u koloni. Zapravo bih cijeli put mogla opisati kao – čekanje. Jer, čekali smo i na ulazak u park zajedno s tisuću okupljenih ljudi. Čekali smo i na atrakcijama. Čekali smo i na autocesti, ali i na granici. No, ipak nam je bilo i zabavno, posebno drugi dan, kiselu smo jabuku ušećerili kako smo znali i umjeli.
Jako mu se svidio svjetlucavi tunel kojim se dolazi do ulaza od parkirališta i činjenica da je lik maskote na svim šahtovima poda. To je pun pogodak. Otišli smo na Colorado Boat i vrištali te bili cijeli mokri. Kupili smo fotku i magnet za dvanaest eura i pojurili dalje. Čekali smo show Moćnih maca i uživali kraj fontane gdje se on provlačio kroz palme i grmlje, a probali smo i ukusne ušećerene jabuke te uzeli meni s finom focacciom, sokom i svježim voćem za deset eura. Za show vam treba COVID potvrda, iako moja još vrijedi, na njihovom skeneru pokazivalo je da nije valjana. Prije toga smo trčali u Lego dućan kupiti obveznu FFP2 masku jer drugačiju nisu prihvaćali za prisustvovanje. Ipak nas je zaštitar pustio i uspjeli smo vidjeti mace, što mu je bio najveći doživljaj putovanja.
Naravno da smo potrošili barem šezdeset eura na suvenire, igračkice i malog plišanog zmajića kojeg smo nazvali Jaki. Park je osmišljen tako da na svakom uglu možete dodatno potrošiti: kaubojski restorani, trgovina kod Moćnih maca, sladoled kod Jasmine i Aladina, gusarski restoran, štandovi s vaflima, pizzama… Ulaznice za dva dana uzastopnog posjeta parku su se razlikovale u cijeni od jednodnevnog u samo par eura. Postoji i dodatna mogućnost kupovine dozvole za prolazak preko reda kako biste izbjegli čekanje na atrakcijama. Na nekim se atrakcijama zaista malo čeka, ali na nekim – poput nove Jumanji – čekanje je sat vremena. Vrijeme je novac pa možda nije loša ideja kupiti dodatnu dozvolu za švercanje. Možete uzeti i sezonsku kartu, što je veliki broj posjetitelja Talijana imao.
Bilo nam je lijepo i uzbudljivo, ali kako je moj sin rekao – tko ide na tako dalek put a samo dva dana!? Obećali smo se vratiti ponovno za tri ili četiri godine, a po povratku me pitao kad ćemo ponovno u Dinopark. Čini mi se da je najbolja opcija kad ide više ljudi u pratnji kako biste i vi mogli isprobati neke atrakcije bez malenog djeteta. Zgodno je i ako imate dijete ispod metra koje ne plaća pa na taj način možete uštedjeti. Mi smo sad u ovoj dobi od gotovo šest godina bili taman preveliki za malene aviončiće, a premali za opasne atrakcije pa smo sto eura platili za igranje u pijesku. Kući smo se vratili za 5 sati, bez gužve u prometu. Umorni i sretni. Najviše što smo se vratili doma i sve nam je ovdje izgledalo nekako ljepše i bolje, čak i zagrebačke gužve. Nekoliko dana nakon povratka smo u našoj zgradi u liftu susreli Talijane. Važno smo im vikali – Ciao!
s djecom po Istri i priča o Dinopark Funtana avanturi
