Jedna od pozitivnih stvari mog zanimanja (liječnica) jest što sam sposobna (i certificirana) sama si postaviti dijagnozu. Tako sam si nakon dugo godina negiranja, prekjučer dijagnosticirala birokratsku anksioznost. Dug je popis situacija koje su me dovele do navedene dijagnoze. Počevši od banalnih, svima znanih kao što je odbijanje izrade nove osobne iskaznice iako je stara prije dvije godine istekla, vožnja u stranoj zemlji s nevažećom vozačkom dozvolom, do ponešto egzotičnih kao primjerice deportacija iz Tajlanda 2017. jer, ups, nisam provjerila treba li mi viza za ulazak u zemlju. Trenutak u kojem se nakon 12-satnog leta svađam s tajlandskim policajcem usred aerodroma u Bangkoku, zauvijek će mi ostati u sjećanju. Kao i minijaturni ured za deportaciju prepun žohara u kojem potpisujem dokument u kojem ne razumijem nijednu riječ, prisjećajući se istovremeno scene u kojoj Nicole Kidman kroz ventilacijski odvod bježi iz zatvora Bangkok Hilton u istoimenoj mini seriji iz 90-ih. Jesam, imala sam prevodioca, ali tko kaže da on nije bio dio narko kartela? Srećom, vještine bježanja iz zatvora koje sam naučila gledajući TV, nisu mi bile potrebne. Vratili su me natrag u Njemačku, a jedino što je nastradalo bio je moj budžet.
Došavši dakle do gore navedene dijagnoze, odmah sam provjerila s prijateljicom psihijatricom postoji li ista već u sustavu. S obzirom na niječan odgovor, odlučila sam sama postaviti dijagnostičke kriterije:
- Ne otvarate poštu ako adresa nije napisana rukom, onda je jasno da vam je netko drag poslao pismo. Znam, vjerojatnost da će vam netko poslati pismo ravna je nuli, osim ako sam vam prijateljica ja – ja naime rado šaljem pisma.
- Ako ste ipak toliko hrabri da ste samoinicijativno odlučili otvoriti poštu (svaka čast), dok parate kuvertu osjećate sve simptome paničnog napada: palpitacije, kratak dah, moguća vrtoglavica i zujanje u ušima.
- Kad izvučete papir, letimično preletite pogledom do kraja stranice samo da biste vidjeli ima li kakvih brojki.
- Ako vidite da ne morate ništa platiti, bacate dokument u kutiju za dokumente (tzv. organizator dokumenata iako u njemu ništa nije organizirano). Kutija se nalazi na sigurnom u dječjoj sobi u koju nikad ne ulazite jer dijete spava s vama u krevetu.
- Stiže nova godina/proljeće/mladi mjesec, a vi ste veliki pobornik new year, new shit (pardon, new me) filozofije pa se odlučujete na veliki decluttering i ulazite u bebinu sobu srediti papire.
- Usprkos snažnoj želji da ih pročitate, odustajete jer: a) pošta je na njemačkom, ne razumijete vi njemačku birokraciju, b) pošta je na hrvatskom, ali niste vi studirali neke birokratske predmete, ne razumijete vi hrvatsku birokraciju.
- Kidate papire i palite ih u tradicionalnoj lomači u kotliću koji ste pripremili za ovaj sveti ritual. Prinosite žrtvu bogovima birokracije uz obavezan goli ples oko lomače.
- Sutradan se osjećate svježe, korisno i produktivno pa odlučite otvoriti i mailove koji su se nagomilali u zadnjih 6 mjeseci. U jednom od brojnih mailova država vas traži taj jedan papir koji ste spalili, da bi vam isplatila plaću dok ste na roditeljskom dopustu.
- Zovete posao i plačnim glasom objašnjavate da vam je dijete pojelo eto baš taj papir, đavo ga odnio, pa ako ne bi bio problem da vam ga isprintaju i pošalju na kućnu adresu. Nije problem, nikako, odgovara vam mekim glasom gđa iz računovodstva, nego…..Zar opet doktorice? Opet vam se to dogodilo?
Razmišljam bih li za uvođenje ove dijagnoze mogla dobiti titulu primarijuske. Ili neku nagradu na polju znanosti? Moguće da sam se malo polakomila, ali dream big, world is my oyster baby, uči me Instagram. Ovaj put si neću dopustiti da mi ideja ostane samo u glavi! Kao kad sam u srednjoj školi revolucionarno izumila i starke i martensice s krznom da bih samo nekoliko godina nakon, iste našla u dućanu jer ideju nažalost nisam patentirala. Ovaj put idem do kraja. Samo se nadam da mi u procesu realizacije neće faliti baš taj jedan jebeni papir.
Foto:unsplash.com
