„Kak je debela!“ – izgovorila je anonimna osoba A o javnoj osobi B u videu koji je instantno postao viralan pa je tako nekako, na moju žalost ili sreću (još se uvijek nisam odlučila) došao i do mene.
Moram priznati, isprva nisam shvatila poantu – vidjela sam, po mojim skromnim kriterijima iznimno lijepu ženu, koja se bavi svojim poslom, nasmijana, prpošna i simpatična komunicira s osobom C, i što bi ljepše rekli oni zapadniji od nas – minding her own business.
Tek u drugom gledanju shvatila sam foru – iza glavne akterke scenskog događaja odvijala se „prava“ scena koja s punim pravom plijeni pažnju jer je školski primjer dobrog starog – preziranja jedne žene; ovog puta sve imamo snimljeno kako bismo se po potrebi podsjetili kako točno izgleda posramljivanje one koja nam se ne dopada previše (ili možda upravo dopada previše, kako me uči moje skromno iskustvo).
Dakle, iza leđa (a kako li drugačije?!), osoba A, s izrazom lica koji podsjeća na nezgodne probavne tegobe uzrokovane gadnom crijevnom virozom, odmjerava osobu B koja je, kako to obično u životu biva, sasvim nesvjesna da je predmet promatranja. Kada biste promatrali osobu A, za dobrobit ovog članka i sukladno njenim osobnim aspiracijama, nazvat ćemo je SUTKINJA, izdvojenu iz cijelog konteksta mogli biste pomisliti da se ispred njenih očiju odvija grozna scena – nasilje prema životinjama, uriniranje po javnim površinama ili pak odlaganje vrećice nerazvrstanog otpada direktno u krilo kipa bana Josipa Jelačića. No, gnušanje je bilo izazvano nečim puno ozbiljnijim od toga: pravim društvenim problemom, devijacijom i odstupanjem od normalnoga. Naime, pred očima svekolike javnosti i same SUTKINJE, drznula se pojaviti, bez imalo stida i srama, javna žena koja se – UDEBLJALA. Dragi čitatelji, vrijeme je da osobu B nazovemo pravim imenom, nadajući se da nećete oslijepiti pri čitanju: osoba B zove se DEBELA.
Gnušanju nije bilo kraja, DEBELA je zaslužila svaku osudu koja se nije mogla zaustaviti samo na mimici ljupkog lica naše SUTKINJE. A ne, ne. Jednom kada je SUTKINJA definirala ključni problem, kao svaka prava moralna vertikala, morala ga je i verbalizirati – naime, ispred nje je stajala, samosvjesno i drsko, kao da se to tiče samo nje, kao da ima pravo smijati se, biti vesela i životna, osoba koja prema časnom sudu ima – čujte i počujte – VIŠAK KILOGRAMA! Skandalozno! „Kak’ je debela!“ – zvučala je konačna presuda.
Ovdje, na ulici, pred svima nama prelijepim ženama savršene frizure, kristalno bijelih zubiju, odgovarajuće odjeće i manira, friške manikure i idealnog BMI, pred nama načitanim i pristojnim građankama, urednim platišama poreza, vjernicama i ISPRAVNIM ŽENAMA stajala je ona – DEBELA!
Kada Trg već ne bi bio prenapučen ljudima dobrih namjera koji ulažu vlastite napore da ovo društvo postane bolje mjesto s nekim boljim, nikako ne debelim ženama, predložila bih okupljanje SUTKINJA čije će specijalizirano djelovanje biti isključivo prema debelim ženama, posebnoj devijaciji svih problematičnih žena. No, čini mi se da javni prostor već obiluje dovoljnom količinom ženoispravitelja pa ćemo za sada debele ostaviti po strani. Osim ako se budu bunile protiv ovakvih etikete. Jer, debele bismo još nekako i tolerirale, ali debele i neposlušne… to nikako.
Krajnje je vrijeme da žene shvate gdje im je mjesto. Ali, ne predoslovno. Žene drage, to što vam je mjesto u kuhinji, to nikako ne znači da ondje imate pravo – jesti. Zapamtite, biti debela je strašno, ali biti debela ljeti – neoprostivo.
p.s. Tekst je ciničan, neka i njegovo shvaćanje bude takvo.
foto: pexels.com
