U ljudski je um ušivena kompetitivnost. Uči je se usmjeriti u predškolskoj dobi, fokusira u školskoj, a možda gubi u adolescenciji. Pa se onda u određenom razdoblju života žena odluči postati majkom i tu natjecateljstvo dobiva posebnu dimenziju.
Iz aspekta majke jednog djeteta, nisam se puno susretala s natjecateljski nastrojenim mamama ili jednostavno nisam primjećivala iste, ali sad kad imam blizanke i sazrela sam u majčinstvu počinju me smetati ona pitanja kao što su “Kad su ti prohodale?”, “Znaju li mahati?”, “Koliko riječi govore?”, “Kad ti idu spavati?”, itd. Ne bi me isto trebalo smetati obzirom da ja nikad nisam bila osoba koja se borila biti najbolja ili najbrža, ali vjerujem da ima puno više pitanja koja jednu majku možeš pitati, kad ju susretneš, a da to nisu usporedbe i nadmetanja.
Kao da nam muški svijet nije dovoljan obzirom da je to utakmica koju ne možemo dobiti jer uz majčinstvo, većina žena ima i karijeru pa i kućanstvo koje treba voditi i rijetko koji otac biva podrškom svojoj ženi da bismo govorili o ravnopravnom roditeljstvu. Tim istim ženama nerijetko su servirani otkazi pri odlasku na bolovanje zbog trudnoće ili bolesti djeteta, a o potplaćenosti i razlikama u visini plaće između spolova da i ne pričam.
Treba li nam zaista onda i nadmetanje jedne s drugima?
Koliko god natjecateljstvo bilo zdravo u poslu, u majčinstvu ne bi trebalo imati svoje mjesto jer je svaka majka svome djetetu najbolja kao takva.
Velika suprotnost „tko je bolja majka“ jest natjecanje „kojoj je teže“ pa su česta i natjecanja koja je manje spavala, više čistila, čije je dijete manje pojelo, više nereda napravilo i tako u nedogled.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
S gubitkom “Sela”, koje su imale naše majke i sadašnje bake, kao da smo izgubile empatiju i razumijevanje jedne za druge. Činjenica je da živimo u potpuno drugačijim vremenima od onih u kojima smo mi odrastali. Te su generacije imale puno manje briga i manje stresa, ali i više pomoći. Obitelji su živjele sa bakama i djedovima u zajedničkim domovima, majke su uvijek imale kome ostaviti dijete, a ako nije bilo nekoga od članova obitelji tu su uskakli susjedi.
Što je to u nama, majkama, da nas tjera da se pokažemo sposobnijima, smirenijima ili organiziranijima no što, možda jesmo?
Krije li se odgovor u filterima koji nam društvene mreže predstavljaju? Očekivanja od majčinstva koje imamo nerijetko smo napravile same sebi gledajući tuđe savršene trenutke na virtualnim slikama. I onda kada postanemo majke i mislimo da će sve biti kao u knjigama i filmovima, život nam zada pljusku čija se bol dugo osjeti.
Zapravo, uvijek same biramo što ćemo gledati i koga pratiti pa stoga i u „pravom“ svijetu – ako smo naišle na upadice i komentare od strane druge žene koji ti ne odgovaraju, ostavi je i pusti iz svog kruga. Naravno, ako okolnosti to dopuštaju jer se ponekad takva mišljenja čuju i unutar obitelji, koju baš ne možeš pustiti.
Odabrat ćemo osobe koje su nam utjeha i podrška pa čak i u najtežim i najgorim trenucima majčinstva, kada poželiš pobjeći, kada želiš vikati i kada te djeca dovedu do ludila. Tim se osobama ne moraš opravdavati da voliš svoju djecu svakom stanicom svoga bića makar te izluđuju. Malenim gadovima koji su cijeli tvoj svijet.
Naslovna fotografija: pexels.com
