Sintagma “žena, majka, kraljica” neočekivano je ušla u opći diskurs, zapravo je sintagma koja je bespomoćno zarobila sve žene, društvene mreže su samo tome pripomogle.
Uspjeli smo napraviti natjecanje od majčinstva, od toga koliko je koja žena doista žena (pod time mislim ženstvena, pokorna, dobra supruga), majka i još na sve kraljica. Što to uopće znači!? Doista. Ako idemo po nekim kriterijima ženstvenosti ne znam baš koliko se u to uklapam. Ok, lijepa sam sebi, lijepa sam svojoj mami, suprugu, tati, sinu, kome sam još lijepa ne znam, nije niti da me puno briga. No, nemam simetrično lice jer ga je teško imati po zakonima prirode, ispada da mojih 168 cm nije ni neka visina, na tu visinu imam 49 kg, nemam bokove, nemam sise, imam 3 reda trbušnih pločica, 4. mi fali. Sitna sam, mršava sam, ne znam koliko je to dobro više po nekim gabaritima.
Imam autoimunu bolest crijeva i kad nešto pojedem izgledam k’o da sam u 5. mjesecu trudnoće. Briga me. Imam čak i celulita, tko bi rekao! Kosa mi je nakon kemoterapija počela sjediti, pola glave je ravno, pola kovrčavo, pola valovito, ovisno o danu i postotku vlage.
Nisam osoba koja će šutjeti i trpjeti, saviti rep i k’o pokunjeni pas cupkati za drugima, a kamoli za suprugom jer nisam njegovo vlasništvo. Po tim mjerilima nisam niti odradila ulogu supruge.
Kraljica, u koju domenu ovoga bih trebala sebe svrstati, doista ne znam? Bogorodica? To sigurno nisam!
Ne trpim one podijele muško/žensko, ja mogu jer sam muško ti ne možeš jer si žensko. How yes no! Abraham Maslow je 1943. godine objavio „Teoriju ljudske motivacije“ (poznatu kao piramidu/hijerarhiju potreba). Naglasak na ovo „ljudske“, ne potrebe muškaraca ili potrebe žena. Potrebe ljudi! Stoga ja, kao žena, imam jednaka prava na zadovoljavanje svojih potreba baš kao i svaki muškarac i tu rasprave sa mnom dalje nema. Doista me ne zanima vjersko tumačenje žene i muškarca jer pročitala sam i Bibliju i Ku’ran i Toru i Vede. Moj zaključak je da je bitno biti čovjek, čovjek koji poštuje tuđu slobodu, koji tretira druge kako bi želio da se tretira njega.
Nedavno sam se našla u društvu u kojem je bila rasprava o jedincima. Dakle, kroz svoje odrastanje sam doista bila jedan od rijetkih jedinaca, čitavo djetinjstvo sam bila stigmatizirana od strane društva zbog toga. Čak sam kao dijete doživjela rečenicu „Ne, ne možeš se igrati s nama jer nemaš brata ni sestru.“ Zahvaljujući i roditeljima i obitelji nikad se nisam osjećala drugačije samo zato jer sam jedinac. Veliku ulogu odigrao je i tetak jedinac koji je uvijek govorio „Sama si možeš izabrati tko će ti biti brat, a tko sestra.“ Kao mala nisam to shvaćala, poslije sam shvatila, danas shvaćam.
Pitanje koje su mi postavljali kao djetetu „Nedostaju li ti brat ili sestra?“ je bilo najzbunjujuće pitanje ikad. Kako da mi nedostaje nešto što nikad nisam imala!?
I krene paljba po jedincima, po materama jedinaca jerbo ni tu nisam odradila posao kako spada. Imam jedno živuće dijete. I još se rodilo kao prematurus. Pa nisam mogla bolje zaribati stvari. Sama paradigma oko jedinca je fakat prešla sve granice dobrog ukusa. Mi jedinci i mi roditelji jedinaca ispadamo kao da djece ni nemamo. Nama je jednako teško s jednim kao nekime s dvoje, troje, četvero, petero, šestero… TEŠKO MI JE i imam pravo to verbalizirati kao što to ima pravo i mater s njih dvoje ili troje ili stavi broj koji želiš! I zašto meni kao materi jedinca ne bi smjelo biti teško!? Moje dijete ima samo moj fokus na sebi i fokus svog oca na sebi. On je centar svemira. I ne, to ne znači da je zato razmažen ili da sam ja zato razmažena kako se često misli o jedincima. Dapače, za mene svi misle da imam starijeg brata ili sestru i jako se iznenade kad shvate da sam jedinac. Dakle, sve je stvar odgoja! Možeš ih imati jednog ili njih 10 i svi mogu biti egotriperi ili ti od njih troje jedan može biti egotriper, do TEBE je ne do broja djece!
Jer naše društvo bi se razboljelo kad bi potapšalo mamu s jednim djetetom po ramenu i kazalo, „Bravo! Divna si majka.“
Neki jednostavno NE ŽELE više od jednog djeteta, neki NE MOGU imati više od jednog djeteta, netko djecu NE ŽELI i to je legitimno pravo svakog pojedinca. Imam u obitelji ljude koji djecu nemaju. Najveći je problem što ljudi oko njih traže opravdanje i isprike zašto nemaju djece. Nemaju ih jer je to njihova odluka! No, naše društvo je još uvijek u onom psihološkom momentu gdje smatra da je prije svega njima dijete nešto dužno jer su oni kao roditelji ispoštovali ZAKONSKU regulativu (bdjeli nad bolesnim djetetom, školovali ga, brinuli o njemu, osigurali mu osnovne uvjete za život…), da se braća moraju voljeti jer su eto braća, ne treba graditi odnos, to se samo izgradi jer braća su, logično. Meni je ovo ekvivalentno kao da imaš novce da izgradiš kuću, sjediš na gradilištu i čekaš da se kuća izgradi jer ti imaš novce, pa u čemu je problem? Imam primjera oko sebe gdje ljudi imaju braću i sestre, a potpuni su stranci, a isto tako imam i ljude koji imaju predivan odnos sa svojom braćom i sestrama. Roditelji su udrli temelje, kasnije sam k’o odrasla osoba biraš što želiš ili ne želiš od tog odnosa.
Stoga prije nego što krenete suditi i gledati na jedince kao kugu, opustite se. I mi smo samo ljudi kao i vi.
Fotografija: unsplash.com
