Posljednjih dana mi je algoritam više puta servirao reelove s kategorijama majki – one koje uz sebe imaju selo, zatim one kojima pomažu dadilje, i mame koje su same u inozemstvu bez pomoći kao skupina kojoj je majčinstvo najteže.
Osim što bih uvijek izdvojila mame djece s poteškoćama u razvoju i samohrane mame kao najveće heroine van ikakve kategorije, kao mama petogodišnjaka i bebe bez pomoći u inozemstvu potpuno sam se pronašla u toj priči, kao i brojne druge ekspat mame sudeći po komentarima.
I iako je normalno da je svakome njegov teret najteži (i subjektivno jest jer je jedini koji mora nositi) pa će i mame koje imaju baka servis na raspolaganju u tome pronaći minuse, kao mama koja je prve dvije godine majčinstva provela u Hrvatskoj, a posljednje tri u Nizozemskoj mogu i iskustveno potvrditi da je biti mama u inozemstvu daleko izazovnije iz sljedećih razloga.
Usamljenost
Osjećaj koji se često provlači kroz majčinstvo, pogotovo u samim počecima, ali u inozemstvu poprima još veću težinu. Osim što si većinu vremena sama s djetetom, mame koje susrećeš u parkićima ne pričaju tvoj jezik, odgajane su u drugačijoj kulturi i ne poistovjećujete se tako lako.
Nemaš u blizini mamu, sestru ili svekrvu kojoj možeš otići na kavu kad trebaš društvo, nema prijateljica koje te znaju još iz osnovne škole ili fakulteta koje bi te izvukle na rođendan, večeru ili piće i kad ti se ne izlazi i popravile ti težak tjedan.
Primjerice, nedavno sam otišla na organiziranu šetnju s mamama i bebama iz susjedstva – većina mama koje sam upoznala se vratila na posao između bebinog 3. i 5. mjeseca, i osim što nam to uvelike smanjuje vremenski prostor u kojem bi se mogle družiti u ovom periodu, bilo mi se teško s time povezati.
View this post on Instagram
Nedostatak pomoći
Jednom smo u Hrvatskoj razgovarali s prijateljima, tada novopečenim roditeljima koji su nam rekli kako nemaju pomoć oko bebe, ali im njihovi donesu skuhane obroke – ne znajući kako im objasniti da je nekome tko zbilja nema nikakvu pomoć takva podrška sve!
Ne prođe vikend da ne pomislimo kako bi bilo lijepo da možemo otići kod svojih na ručak, pa makar i jednom mjesečno, i koliko bi nam značilo da nam spakiraju ostatke za idući dan pa da to budu dva dana u mjesecu u kojima ne mislimo što ćemo jesti.
Tu su i oni dani kad se dijete razboli i kad bi netko od baka ili djedova mogao uskočiti za čuvanje da su bliže, ili da ga nekome možemo ostaviti za spavanje kako bi imali večer za sebe kao par. Ili pak situacije selidbe, kad je potrebno prenijeti namještaj ili organizirati neke sitnije popravke, kad bi nam tata, svekar ili šogor mogli dati ruku.
View this post on Instagram
Logistika
Činjenica da smo tu samo nas dvoje i dvoje djece, i sve kombinacije i aktivnosti zahtjevaju isključivo našu organizaciju. U prijevodu, većina aktivnosti će uključivati i (barem jedno) dijete. Naš stariji sin je bio sa mnom na većini pregleda u trudnoći, a ne mogu se sjetiti odlaska frizeru ovdje bez jednog od njih. Beba je već u svojim prvim mjesecima bila na dva roditeljska sastanka u školi kod starijeg.
Iako smo kao par dobro uhodani i većinu vremena uspijemo pokriti sve, nećemo se lagati koliko bi rasterećenje za naše mentalno i fizičko zdravlje bilo da ih možemo ostaviti negdje samo na par sati dok se spakiramo prije puta, odemo na pregled liječniku, po špežu ili obavimo proljetno čišćenje kuće.
Druga kultura
Koliko god smatram kako je život i odrastanje u drugoj kulturi ogromno bogatstvo, nosi i svoje izazove. U našem slučaju to je prevođenje svih obavijesti koje dobijemo iz vrtića ili škole, prilagodba na drugačiji zdravstveni sustav, nepoznate običaje kojima je dijete izloženo u društvu, drugačije proslave rođendana i organiziranje playdateova.
Neke situacije te iznenade, ponekad i obeshrabre, a u najboljem slučaju zahtijevaju samo malo dodatnog vremena i google prevoditelj. Dok navigiramo kroz svakodnevnicu u kojoj dragocjeno vrijeme curi gdje ne bi trebalo, kroz glavu mi prođe misao kako su u vrtiću u koji sam ja išla kao dijete još do prije koju godinu radile iste tete koje su nas čuvale – i koliko bi ovo sve bilo jednostavnije da sam ostala živjeti na našem otoku u Hrvatskoj.
View this post on Instagram
Uz sve svakodnevne izazove, tu je i stalni osjećaj krivnje jer nam djeca odrastaju daleko od šire obitelji, od baka i djedova. Za razliku od ranijih iseljenika koji često nisu imali drugog izbora kad su odlazili trbuhom za kruhom, naše genracije sve češće odlaze radi avanture ili novog iskustva. Uz veliku privilegiju, to sa sobom nosi i golemu odgovornost i pitanje hoće li nam djeca jednog dana zamjerati odluku o preseljenju, ili možda i gore, hoće li jednog dana poželjeti ostati ovdje ako se mi odlučimo vratiti?
Uz sve navedeno, ne usudiš se požaliti kako bi izbjegao ono (nekad neizrečeno) „sami ste si to odabrali“ ili „pa zašto se onda ne vratite“.
Ipak, život u inozemstvu nosi i brojne prednosti. Uz širenje vidika i učenje novog jezika, prijateljstva se brže grade na istoj muci. Tako novi prijatelji postaju selo i zamjenska obitelj koji tvoju djecu gledaju kao svoju, koji organiziraju ručkove vikendom ili dođu uspavati svoju (malo stariju) bebu kod tebe za popodnevno spavanje kako bi ti za to vrijeme pomogli u postpartumu. Ili pak prijatelji koje možeš nazvati u kriznoj situaciji tri dana nakon poroda, koji puste sve i dođu pomoći, oni koji ti se pojave na vratima sa ručkom kad znaju da si sama s bebom, ili pak angažiraju svoju dadilju da izvede i tvoje starije dijete u park. Tu su i mame-poznanice s kojima si bila na samo par kava, ali ti se ponude za kuhanje obroka nakon poroda, a susjeda s kojom ponekad pročavrljaš ti predloži da pričuva starije dijete dok odeš roditi kako bi suprug mogao s tobom.
Svjesna sam kako će se u mnogim od ovih situacija pronaći i roditelji koji ne žive u inozemstvu, dovoljno je da su udaljeni par sati od rodnog mjesta i obitelji. Također, sigurna sam da i vi koji imate pomoć znate nekoga u vašoj blizini tko nema. Ne čekajte da vas pitaju za pomoć jer nismo naučeni da ju tražimo. Umjesto toga, sjetite ih se kad kuhate i odvojite porciju i za njih, pokupite susjedovo dijete iz vrtića kad vam je usput ili ga izvedite u park.
Sjetite se da je svima potrebno selo, i odgajajmo djecu zajedno.
Naslovna fotografija: unsplash.com
