Još sam prije par mjeseci krenula pisati o ovome. Suicidalnost u majčinstvu, kako to jezivo zvuči. Ali nije nemoguće, i nije da se ne događa. Nažalost, jedna je majka nedavno digla ruku na sebe. I osim te činjenice da je zaista postojala iznimna bol i težina s kojom se ona nije mogla nositi više i nije za nju postojao drugi izlaz, još me više rastužuje količina mržnje i osude iste te pokojne žene.
Živimo u digitalnom dobu i svi se, više ili manje, izlažemo društvenim mrežama. Ako ih i ne koristimo u neke svrhe, barem iz prikrajka možemo promatrati tuđe živote, profile ili kako već. Tada imamo moć koju su nam iste te društvene mreže donijele, da bez ikakvog prava, licemjerno, iza lažnog imena i bez slike, pišemo ono najgore što možemo – svoje mišljenje.
Fascinantno je kako rijetko tko uopće kaže svoj stav i razmišljanja uživo, u pravom susretu s osobom, u pravoj konverzaciji. Ali ova mogućnost da će netko biti moralna vertikala s mobitelom u ruci, ili iza tipkovnice to je zastrašujuće. Ne smatram se izuzetno moralnom osobom, ali mi zaista nikad nije došla želja pisati nekome kakav jest ili kakav bi trebao biti u negativnom kontekstu. Otkud meni pravo vrijeđati i omalovažavati ikoga čiji se život razlikuje od mojega, tko ima drugačija uvjerenja od mene, tko ne dijeli isti svjetonazor sa mnom. A tim više kad je riječ o osobi koja je počinila suicid.
I sama sam se puno puta osjećala nemoćno i letargično u svome kratkom vijeku majčinstva. Više puta mi je samoubojstvo zvučalo kao jedini izbor. Ne sramim se toga i ne bojim se priznati jer duboko vjerujem da se velika većina mama susrela s istim ili sličnim osjećajima, ali to ipak nismo napravile iz svojih razloga. O onome što je dovelo do takvih misli ipak prešućujem jer je to rezervirano samo za moju psihoterapeutkinju i najbolju prijateljicu, ali me zabrinjava kako postoje žene koje nemaju tu privilegiju podijeliti svoje težine s nekim.
One koje nemaju tu drugu osobu koja će poslušati, koja neće osuđivati. One žene koje su rekle nekome pa ipak dobile osudu. Zbog takvih žena ovo pišem, da znaju da nisu jedine, da nisu same.
I opet se ponavljam, kao u svim svojim tekstovima, žudim za dizanjem solidarnosti među majkama, a znam da je ima, barem u krugovima u kojima se krećem jer sam ipak stvorila krug žena oko sebe koje me podržavaju. Podrška su mi i uživo, ali i u virtualnom svijetu, na onim istim društvenim mrežama s početka ove priče. Imam sreće izgleda, i toliki dar da dosad nisam dobila niti jedan ružan komentar, mržnju u riječima i slično pa ne mogu zamisliti kako se pojedine nose s istim. Jedino što mogu je graditi sebe da me, ako ikad dođe do toga, ipak neće jako povrijediti, baš kao što me i neki ružan pogled na cesti ne bi dirao.
View this post on Instagram
Osjećaji nemoći, tuge i praznine će doći opet i teško ću se nositi s njima. Plakat ću, baš kao što jesam neki dan.
Sakrivati se pred djecom, plakati pred njima, sumanuto čistiti jer mi je to glupi obrambeni mehanizam pa se nekako odhrvati i posvetiti se ispunjavanju njihovih želja. Kroz njihove osmijehe i molbe proći će dan, dovesti me do večeri i prijeko potrebnog sna kad će čarobno nestati sve brige na tih osam sati, a jutro je uvijek pametnije od večeri.
A sve one mame koje u svojim borbama nisu pobijedile, nek im je laka crna zemlja.
Ne moraš imati „dovoljno velik“ razlog za tražiti pomoć. Ne moraš čekati da postane gore. Dovoljno je da ti je teško.
Gdje potražiti pomoć u Hrvatskoj?
Ako si ti ili netko blizu tebe u neposrednoj opasnosti:
- 112 – jedinstveni broj za hitne službe, dostupan 24 sata dnevno
- 194 – Hitna medicinska služba, dostupna 0–24
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBC-a Zagreb
- 01 2376 470 – telefonska linija dostupna 24 sata dnevno, svaki dan
- Pozivi mogu biti anonimni.
- Adresa: Kišpatićeva 12, Zagreb
- U hitnom stanju odrasle osobe mogu se javiti u hitnu psihijatrijsku ambulantu bez uputnice.
HZJZ – Savjetovalište za mentalno zdravlje
- 01 4863 363
- Rockefellerova 12, Zagreb
- Pružaju psihološku prvu pomoć, kratke savjetodavne intervencije i procjenu rizika. Usluge su besplatne i nije potrebna uputnica.
Ako nisi u Zagrebu, pomoć možeš potražiti i u svojoj lokalnoj službi za mentalno zdravlje ili kod svog liječnika obiteljske medicine.
I zapamti: tražiti pomoć nije znak slabosti. Ponekad je to najhrabrija stvar koju možemo učiniti za sebe – i za one koje volimo.
Naslovna fotografija: unsplash.com
BARBARA Dotepenka u Zagrebu, majka troje djece, medicinska sestra koja je po završenom studiju zapostavila pisanje, ali mu se sad vraća s malo više pravopisnih grešaka. Zaljubljenik u glazbu i prirodu, DIY kreativac. @barbara.vuna_i_drvo[/avatar]
