Kad radite s bebama, puno razgovarate i s roditeljima. O trudnoći i porodu, o tome kako se beba kreće i što ih brine. Ali vrlo brzo dođe i do pitanja jesu li dovoljno radili s bebom. Upravo me taj dio zabrinjava. Posebno kada pred sobom imam mamu koja uz teškoće s hranjenjem, grčeve i neispavanost već misli da ne radi dovoljno. Zato mi je najvažnije saslušati jer previše puta vidim majke kojim je potrebna dodatna podrška. Kao neurorazvojna fizioterapeutkinja želim da roditelji mogu biti sa svojom bebom bez osjećaja da su stalno na ispitu.
Evo sedam rečenica zbog kojih smatram da trebamo promijeniti način na koji razgovaramo s roditeljima i komuniciramo na društvenim mrežama.
1. „Jesam li kriva jer nisam radila baby handling?”
Baby handling svakodnevno koristim u radu i pokazujem ga roditeljima. Njime kroz svakodnevne situacije možemo podržati bebin razvoj. Ali nije mi prihvatljivo da se roditelji zbog toga boje uzeti vlastito dijete u ruke. Da mi sa strahom pokazuju kako ga podižu, očekujući da ću im reći što su sve napravili pogrešno. Ne očekujem da usred noći ili dok vadite bebu iz kolica koristite baby handling. Važno je sigurno prihvatiti bebu i prilagoditi se njezinim mogućnostima. To što bebu niste svaki put podignuli preko boka samo po sebi neće uzrokovati teškoće u razvoju. Smisao mojih uputa je da budete sigurniji dok brinete o bebi, ali i da pritom ne zaboravite brinuti o sebi.
2. „Koje vježbice trebamo raditi, čisto preventivno?”
Beba ima mjesec dana, roditelji već vježbaju i pitaju treba li dodati još nešto. A još nismo ni procijenili postoji li potreba za vježbanjem. Mamama želim reći: POMALO. Ne morate odmah uvoditi program vježbanja. Uz procjenu možemo proći smjernice za svakodnevicu i vidjeti treba li bebi vježbanje. Ako vas nešto brine ili imate preporuku liječnika, ne čekajte određenu dob za javljanje. Za svakodnevicu su korisne kratke prilike za boravak na trbuhu. Kroz nošenje i obraćanje s različitih strana dajte joj priliku da gleda u oba smjera. Ako stalno bira istu stranu ili se teško okreće na drugu, pitajte za savjet. Neće svaka beba nakon procjene dobiti popis vježbi. Nekad je dovoljno samo nekoliko smjernica, poput drukčijeg postavljanja igračke ili omogućavanja više slobodnog kretanja. Smeta mi ta poruka da sve bebe moraju imati program vježbanja jer roditelji tada običnu igru doživljavaju kao nešto nedovoljno, iako upravo kroz igru beba dobiva priliku za kretanje i istraživanje. A treba joj dati vremena da nešto i sama isproba.
3. „Beba moje prijateljice već se okreće, a moja još ne.”
Na društvenim mrežama pratite i bebe koje nikada niste upoznali. Vidite da je netko rodio kad i vi, a njihova beba već radi nešto što vaša još ne radi. I lako pomislite: sigurno su više vježbali. Onda čekate baš tu jednu vještinu i prestanete primjećivati sve ostalo što vaše dijete radi. Dob i razvojne smjernice imaju svoju svrhu. Ali usporedba s drugima nije dovoljna za zaključak da vaša beba kasni. Gledajte kako se kreće, što pokušava i napreduje li kroz vrijeme.
Nemojte dopustiti da vam dijagnozu određuju društvene mreže i „stručnjaci” koji dijete nisu procijenili, ali isto tako ne odgađajte javljanje ako vas nešto brine.
4. „Na Instagramu ili TikToku sam vidjela da ovo moramo raditi.”
Na društvenim mrežama stvarno ima korisnih informacija i sama ih tamo dijelim. Iz videa s društvenih mreža ne možemo znati treba li vašoj bebi prikazana vježba, odgovara li njezinim mogućnostima i što njome možemo postići. To što se pokazuje na bebi iste dobi nije dovoljno. Posebno mi smetaju objave koje prvo objasne što sve može poći po zlu, a zatim ponude program koji bi to trebao riješiti. Razumijem roditelje: ako mislite da o tome ovisi razvoj vašeg djeteta, naravno da ćete pokušati napraviti sve. Zato razlikujmo ideju za igru od terapijske preporuke. Za preporučene vježbe trebate dobiti objašnjenje zašto su potrebne i kako ih izvoditi. I slobodno prestanite pratiti sadržaj zbog kojeg se nakon svake objave osjećate sve nesigurnije.
5. „Plače na trbuhu, ali moramo odraditi minute.”
Boravak na trbuhu dok je beba budna i pod nadzorom važan je za motorički razvoj. Ali roditelju kojem beba svaki put plače treba pokazati kako joj olakšati taj položaj. Da je treba stavljati na trbuh, to već zna. Možemo pokušati u kraćim intervalima, kada je beba odmorna i raspoložena. Možemo je staviti na svoja prsa za početak, a postoje i razni drugi položaji da bebi i roditelju bude manje stresno. Vrijeme postupno povećavamo kako bebi postaje lakše. Ako se jako uznemiri, napravite pauzu i umirite je. Ako joj je položaj uporno izrazito težak ili djeluje bolno, potražite stručni savjet. Želim da roditelji kod kuće imaju nešto korisnije od upute da „moraju vježbati”.
6. „Posjedamo je da nauči sjediti.”
Zvuči logično da će beba naučiti sjediti tako da je stavljamo u taj položaj. Međutim, održavati sjedeći položaj i samostalno doći u njega dvije su različite vještine. Zato me, osim sjedenja, zanima kako se beba kreće i prelazi iz jednog položaja u drugi. Sjedenje među jastucima ne bih preporučila kao način učenja sjedenja. Važno je ostaviti dovoljno prilika za kretanje na podlozi, umjesto da bebu stalno zadržavamo u položaju u koji smo je mi postavili. Ponudite igračku sa strane i kroz igru potaknite okretanje i posezanje. Pričekajte što će beba napraviti i pomozite ako treba.
To ne znači da je svako sjedenje uz primjerenu potporu zabranjeno. Važne su djetetove sposobnosti, svrha položaja i eventualne individualne preporuke.
7. „Imam osjećaj da ne radim dovoljno s njom.”
Ova me rečenica posebno pogodi jer iza nje gotovo uvijek stoje roditelji koji se već jako trude. Uz hranjenje, presvlačenje, uspavljivanje, neispavanost i ostale životne obveze, sad još razmišljaju potiču li dovoljno motoriku, govor i osjete. Jesu li kupili dobru igračku i igra li se beba s njom na pravi način? A onda im netko na društvenim mrežama objasni da sve to nije dovoljno i da trebaju upisati neki program. Takvo nabijanje krivnje roditeljima mi je nedopustivo. Razgovor tijekom presvlačenja, pjevanje, gledanje slikovnice i igra na podlozi vrijedne su aktivnosti. Kada oponašate bebino glasanje pa pričekate odgovor, već ste u interakciji. Ne morate za to imati posebne pripreme niti svake minute nuditi nešto novo. Možete pustiti bebu da istražuje igračku dok ste pokraj nje.
Naravno da postoje djeca kojoj trebaju ciljane vježbe i dodatna podrška. Ali ni tada ne pomaže osjećaj da nikad nije dovoljno. Roditelju treba jasan i izvediv dogovor sa stručnjakom, prilagođen djetetu i obiteljskoj svakodnevici.
Trebalo bi nešto promijeniti. Mislim i na našu odgovornost kao stručnjaka. Trebalo bi više paziti kako se ponašamo na društvenim mrežama, što objavljujemo i što roditelji iz naših poruka zaključuju. Pogotovo jer smo došli do toga da se roditelj ispričava zato što se sa svojom bebom taj dan „samo igrao”.
Ako dijete treba terapiju, važno je to prepoznati i osigurati mu je. Ako izgubi vještinu koju je već imalo, ne napreduje ili roditelji primjećuju nešto što ih brine, treba se javiti na procjenu. Mi kao stručnjaci trebamo znati kada je potrebna terapija, a kada podrška i procjena. Roditelji imaju pravo pitati zašto nešto preporučujemo, što time želimo postići i zašto to treba baš njihovu djetetu. Zaslužuju razumljiv odgovor i objašnjenje.
Roditeljski strah ne bi smio biti način prodaje usluge, a krivnja ono što roditelj ponese kući nakon procjene.
Želim da roditelji razumiju svoju bebu, prepoznaju što već rade dobro i znaju kome se javiti ako ih nešto zabrine.
kupujemo li bebama previše pomagala? evo što im zapravo treba
