Gubitak bebe u trudnoći jedan je od najtiših i najusamljenijih gubitaka.
“Mladi ste, imat ćete još djece…”
“Bolje prije nego kasnije…”
“Bog je tako htio…”
Uz ove i mnoge druge bolne komentare s kojima se žene susreću, tu je i tišina koja često nastane onda kada se gubitak dogodi. Telefon prestane zvoniti. Poruke stižu puno rjeđe. Nakon kratkog pitanja “Kako se držiš?”, na obiteljskom se ručku razgovor brzo prebacuje na druge teme.
Kao društvo, nemamo dovoljno kapaciteta za tugu. Bježimo od nje. Relativiziramo je. Umanjujemo. Dajemo joj rok trajanja.
I mnoge mame imaju osjećaj kao da je za njih sve stalo, dok cijeli svijet nastavlja dalje. Često je to ono što boli gotovo jednako kao i sam gubitak. A ponekad i više.
Ali ovaj put ne želim govoriti o tuzi i svemu onome što se za mamu dogodi gubitkom bebe u trudnoći. A dogodi se toliko toga. Izgubljeni snovi. Gubitak bezbrižnosti i povjerenja u život. Krivnja zbog svega što je možda mogla učiniti drugačije. Ljutnja zbog tuđe sreće i sram zbog toga što se tako osjeća. Gubitak osjećaja sigurnosti, osobito kada je gubitak bio fizički i/ili psihički traumatičan.
Ovaj put želim pisati o tome što nam je činiti. Što mi kao društvo možemo i trebamo napraviti da napokon vidimo mame koje su izgubile bebu, a koje prečesto svoju priču nose same. Jer, nažalost, gubitak trudnoće nije rijetkost. Čak do 30% trudnoća završi gubitkom, što ovaj događaj čini ne iznimkom, nego dijelom naših života.
Zato ajmo zasukati rukave i vidjeti što možemo učiniti kako bismo mamama, ali i tatama dali prostor i vrijeme za ono što im je potrebno. I kako bi dječica koja više nisu s nama imala svoje mjesto u ovom svijetu. Jer osim boli zbog njihova odlaska, ona često ostavljaju dubok trag u životima svojih roditelja. I zaslužuju biti viđena i pamćena.
Pa što nam je činiti?
Prestanimo šutjeti.
Mama treba siguran prostor i vrijeme da govori o svojoj boli, onda kada je za to spremna. Ne želi biti sama u svom moru tuge i bespomoćnosti. Čak su i najteži događaji u životu lakši kada postoji podrška. Kada je tu netko tko se ne boji pitati. Netko tko može biti s nama u tišini. Netko tko će prebroditi vlastitu nelagodu i strah da će reći nešto pogrešno. Ne moramo imati prave riječi. Ali možemo pokazati da smo tu i da se ne bojimo njezine boli.
Naučimo biti prisutni, bez pokušaja da išta popravljamo.
Mama koja je izgubila bebu ne treba savjete. Ne treba da joj pokušavamo olakšati pod svaku cijenu. Treba joj iskrena ljudska prisutnost, kontakt, suosjećanje i emocija. Treba joj prostor da podijeli ono što proživljava, upravo onako kako jest. Bez uljepšavanja, bez straha da će nekome biti previše i bez potrebe da filtrira svoje osjećaje kako bi zaštitila druge. Ne možemo ukloniti njezinu bol. Ali možemo joj pomoći da ju ne mora nositi sama.
Istražimo vlastite obrasce nošenja s tugom.
Nismo loši ljudi ako ne znamo biti uz tugu. Ako želimo pobjeći od njezine siline. Možda nas jednostavno nitko nikada nije naučio kako biti uz nekoga tko pati. Možda ni sami nismo imali dovoljno podrške kada nam je bila potrebna. Često radimo ono što su nama radili. I nismo krivi za to. Ali možemo naučiti drugačije.
Možemo se prisjetiti što je nama zapravo trebalo. Možemo istražiti uz koga smo se osjećali sigurno i što nam je pomagalo. Možemo pitati stručnjaka kako podržati mamu i tatu koji tuguju zbog gubitka bebe.
I ne moramo biti savršeno vješti. Ovaj trenutak nije natjecanje niti prilika da pokažemo koliko znamo. Ovo nije o nama. I u redu je ne znati što reći. Nema rečenice koja će magično izbrisati bol. U redu je I samo šutjeti i biti prisutni. Dovoljna je iskrena namjera da budemo tu, tiho i nenametljivo, bez očekivanja da ćemo stvari učiniti boljima ili lakšima.
Ne pretpostavljajmo da znamo kako je i što mami i tati treba. Naučimo pitati.
Ne postoji ispravan način da prođemo kroz bol i gubitak. Ne postoji recept koji jednako vrijedi za sve. Ako smo se i sami našli u sličnoj situaciji, to iskustvo nas može povezivati. Ali nikada ne možemo sa sigurnošću znati da se u drugoj osobi događa isto što i u nama ili da joj treba ono što je trebalo nama. Nekome treba više prostora, a nekome više kontakta. Nekome treba da se nasmije, nekome da zajedno plačemo. A nekada je potrebno sve to, u različitim trenucima.
Zato krenimo jednostavno. Pitajmo kako si i recimo tu sam. Budimo strpljivi. Dajmo vremena i prostora da riječi same poteku. Ne moramo ispunjavati svaku tišinu. Kada postoji dovoljno sigurnosti i prisutnosti, mama će moći podijeliti ono što želi, onda kada za to bude spremna.
Podržimo mame i tate da potraže stručnu pomoć kada im je potrebna.
Ponekad nije dovoljna podrška obitelji i prijatelja. Ponekad je potrebna i stručna pomoć. Da i mama I tata bolje razumiju što im se događa. Da razumiju zašto je tako teško.
A ponekad se uz gubitak razvije i traumatska reakcija, koja najčešće ne govori o tome što se dogodilo, nego kako se dogodilo. Tada ovo iskustvo može prodrmati roditelje u najdubljim dijelovima njhova bića, toliko snažno i naglo da imaju osjećaj da gube tlo pod nogama. Da više ne prepoznaju sebe. Da jednostavno ne znaju kako dalje.
Tada je važno imati nekoga tko može pomoći da razumiju vlastito iskustvo i ponovno pronađu osjećaj oslonca. Nekoga tko će im pokazati da ne moraju kroz sve prolaziti sami i da im, uz odgovarajuću podršku, s vremenom može biti drugačije.
Mame i tate koji su izgubili bebu zaslužuju podršku i ne moraju čekati da postane neizdrživo kako bi je potražili.
Budimo tu i u danima kada se tuga vraća.
Bol zbog gubitka bebe nema rok trajanja. Tugovanje ne prestaje magično nakon određenog trenutka.
Možda će mama biti bolje. Možda će se vratiti na posao. Možda će se nastaviti brinuti o ostaloj djeci. Možda će izvana sve izgledati kao da je gubitak iza nje.
Ali doći će prvi Božić. Doći će godišnjica. Doći će vijest o trudnoći sestre, šogorice ili prijateljice. Doći će termin poroda, dan kada je trebala roditi, ili trenutak kada bi njezina beba slavila rođendan. I ponovno se može podići val boli, ponekad silovit, kao da se sve dogodilo jučer.
Tada je važno da čuvamo prostor za njezinu tugu. Da se sjetimo datuma koji su joj važni. Da budemo tu i ponovno pitamo: Kako si?
Tuga se mijenja, vraća i iznenađuje. A podrška ne bi trebala nestati samo zato što je prošlo neko vrijeme.
Pomozimo roditeljima da imaju siguran prostor za oproštaj i uspomene na svoje dijete.
Gubitak bebe u trudnoći je gubitak djeteta. Za mnoge roditelje to je i gubitak njihovih snova i nade. I nekim roditeljima susret s bebom ili oproštaj od nje može biti pretežak. Drugi će upravo taj susret pamtiti kao važan trenutak povezanosti sa svojim djetetom. Neki će željeti fotografije, otiske, ime ili druge uspomene. Drugi neće. I sve te odluke zaslužuju poštovanje.
No, iz straha da će mami (i tati ako je prisutan) biti previše, ponekad ih nastojimo zaštititi od susreta s njihovom bebom. Dogodi se da im ne ponudimo mogućnost da je vide ili drže, da se oproste od nje ili da jednostavno budu s njom onoliko koliko im je potrebno.
Jedna od najtežih boli s kojom se susrećem u radu s roditeljima, posebice mamama, je žaljenje zbog toga što nisu imali dovoljno vremena i prostora za susret sa svojom bebom. Ili što im je, u trenutku šoka, boli i iscrpljenosti, sugerirano da je ne vide.
Naravno, važno je poštovati želje roditelja. Nitko ih ne bi smio prisiljavati na susret ili oproštaj. Ali jednako je važno da imaju pravovremene informacije, podršku i dovoljno vremena da donesu odluku koja je njihova. Jer kada roditelji nisu imali priliku odlučivati uz odgovarajuću podršku, kasnije žaljenje zbog izgubljenog trenutka može biti neizmjerno.
Da, oproštaj može biti bolan. Čuvanje uspomena može biti bolno. Ali roditeljima koji to žele treba omogućiti da pronađu vlastiti način da se oproste od bebe i da je sačuvaju u svojoj obiteljskoj priči. Ne postoji jedan ispravan način. Postoji potreba da roditelji budu viđeni, poštovani i podržani u onome što im je važno.
Govorimo o bebi koja više nije s nama. Nemojmo je zaboraviti.
Beba koja više nije s nama jest bila tu. Živjela je ovaj život, koliko god to kratko bilo. Ostavila je trag u životima svojih roditelja, često vrlo dubok i značajan. I zaslužuje biti viđena i pamćena.
To ne znači da trebamo nametati razgovor o bebi roditeljima koji to ne žele ili za to još nisu spremni. Ali ako smo bliski obitelji koja je doživjela gubitak, možemo čuvati uspomenu na njihovo dijete. Možemo zapamtiti njezino ili njegovo ime, ako su ga roditelji odabrali. Možemo se sjetiti važnih datuma. Možemo biti tu kada požele pričati o svojoj bebi.
Ponekad je dovoljno da mama zna kako ne mora paziti na to hoće li spominjanjem svoje bebe rastužiti druge. Da ne mora prešutjeti svoje iskustvo kako bi svima oko sebe olakšala. Da njezino dijete ima mjesto u njezinu životu i da je u redu govoriti o njemu.
I za kraj…
Ne možemo promijeniti ono što se dogodilo. Ne možemo roditeljima vratiti njihovu bebu. Ne možemo pronaći riječi koje će izbrisati bol ili učiniti da sve ponovno bude kao prije.
Ali možemo promijeniti ono što se događa nakon gubitka.
Možemo prestati šutjeti. Možemo naučiti ostati uz nekoga tko pati, čak i kada ne znamo što bismo rekli. Možemo pružiti podršku bez požurivanja, bez uspoređivanja i bez očekivanja da se netko što prije vrati na staro.
Možemo se sjetiti da se iza svakog gubitka nalazi obitelj čiji se život promijenio.
View this post on Instagram
Mama koja se možda smije, radi, brine o djeci i nastavlja živjeti, a istodobno nosi svoju tugu. Tata koji možda ne govori mnogo, ali i sam treba prostor za ono što proživljava.
I možemo im pokazati da nisu zaboravljeni.
Jer roditelji koji su izgubili bebu ne trebaju da ih spasimo od njihove tuge. Trebaju da ih vidimo. Da priznamo ono što im se dogodilo. Da im damo prostor da tuguju, da se sjećaju, da ponovno pronađu oslonac i da nastave živjeti, ne morajući pritom ostaviti svoje dijete iza sebe.
Možda ne možemo učiniti da njihov svijet ponovno bude isti. Ali možemo učiniti da u njemu ne budu sami.
Fotografije: unsplash.com, pexels.com
