Ima roditelja koji na razgovor o djetetu dođu s vrlo konkretnim problemom. Dijete se boji škole, teško se odvaja, često plane, povuklo se, ne snalazi se s vršnjacima, teško podnosi frustraciju. O tome razgovaramo, pokušavamo razumjeti što se događa i što bi mu moglo pomoći. A onda se, gotovo usput, pojavi roditeljska krivnja.
Ne mora čak biti izrečena izravno. Nekad je to spominjanje neke odluke od prije nekoliko godina, nekad potreba da se pronađe trenutak u kojem su nešto trebali napraviti drugačije, a nekad jednostavno količina energije koju roditelj ulaže u pokušaj da pronađe objašnjenje za ono što se događa njegovom djetetu.
I tu mi je uvijek zanimljivo koliko brzo djetetova teškoća prestane biti samo njegova teškoća. Postane nešto što roditelj počinje nositi kao vlastiti neuspjeh.
Mislim da smo roditeljima, često s najboljom namjerom, pomalo prodali ideju da će dobro roditeljstvo proizvesti dobro dijete. Danas znamo puno o dječjem razvoju. Znamo koliko su važni sigurnost, privrženost, granice, emocionalna dostupnost, način na koji razgovaramo s djetetom i način na koji reagiramo kada je ono preplavljeno. Imamo više dostupnog znanja nego ikada prije i, barem u teoriji, više mogućnosti da neke stvari napravimo drugačije nego generacije prije nas. Sve je to dragocjeno. Problem nastaje kada iz toga neprimjetno izvedemo zaključak da bismo, ako dovoljno dobro razumijemo dijete i dovoljno se trudimo, trebali moći spriječiti većinu njegovih teškoća. A onda dođe stvarno dijete.
Ono koje je od rođenja osjetljivije. Ono koje se teže odvaja. Ono koje se boji iako smo ga uvijek ohrabrivali. Ono koje je u nekom razdoblju izrazito nesigurno. Ono koje ima problema s vršnjacima. Ono koje burno reagira na promjene. Ono koje jednostavno prolazi kroz razdoblje u kojem mu je teško. I roditelj se nađe pred nečim što nije uspio spriječiti.
Tada znanje koje je trebalo pomoći ponekad počinje raditi protiv roditelja. Što više zna o dječjem razvoju, to više materijala ima za preispitivanje vlastitih postupaka. Ako je dijete anksiozno, možda ga je previše štitio. Ako teško prihvaća granice, možda ih nije dovoljno dobro postavljao. Ako se teško odvaja, možda je previše vezano uz njega. Ako je nesigurno, možda mu nije dovoljno pomagao razviti samopouzdanje. Za gotovo svako dječje ponašanje danas možemo pronaći neko objašnjenje. Imamo razvojne teorije, stručne tekstove, društvene mreže, podcastove, knjige i savjete koji će nam objasniti što se događa i, često vrlo brzo, što bismo kao roditelji trebali napraviti drugačije.
I tako roditelj, umjesto da promatra dijete i pokušava razumjeti što mu se događa, lako počne promatrati sebe. Počne procjenjivati vlastito roditeljstvo.
Tu se roditeljska odgovornost i roditeljska krivnja počinju opasno približavati jedna drugoj. Odgovornost je važna jer nam omogućuje da pogledamo vlastiti dio priče, priznamo pogrešku, nešto promijenimo i pokušamo popraviti odnos kada je potrebno. Krivnja nas, međutim, često odvede korak dalje. Ona traži uzrok i vrlo ga lako pronađe u nama. A dječje teškoće najčešće nemaju jednog autora.
Dijete nije zbroj roditeljskih postupaka. Na njegov razvoj utječu temperament, biološke karakteristike, razvojna faza, iskustva, odnosi s važnim osobama, vršnjaci, škola, obiteljske okolnosti, promjene koje se događaju u njegovom životu i još mnogo toga što ne možemo uvijek predvidjeti, a kamoli kontrolirati. Roditelj u djetetovu životu ima ogromnu ulogu, ali iz toga ipak ne proizlazi da može kontrolirati sve što će se djetetu dogoditi. Možemo biti pažljivi, dostupni, zainteresirani i brižni roditelji, a naše dijete svejedno može imati teškoće. Možemo pogriješiti, a naše dijete svejedno može biti dobro.
Možemo puno toga napraviti kako treba i svejedno ne možemo djetetu osigurati život bez straha, tuge, razočaranja, neuspjeha i boli.
Ne zato što smo podbacili, nego zato što dijete nije projekt koji možemo dovoljno dobro voditi pa na kraju dobiti željeni rezultat.
Ta ideja mi se čini važnom upravo zato što danas roditeljstvo često promatramo kroz vrlo snažnu potrebu za kontrolom. Ako nešto razumijemo na vrijeme, ako dovoljno dobro reagiramo, ako pronađemo pravi pristup, možda možemo spriječiti da se nešto dogodi. U određenoj mjeri to je naravno moguće i važno. Ali granica postoji. I kada je ne vidimo, svaka djetetova teškoća može postati dokaz da smo negdje pogriješili.
Roditeljska krivnja tada počinje mijenjati i način na koji gledamo dijete. Ako vjerujemo da smo svojim postupcima proizveli njegov problem, prirodno je da ga pokušavamo što prije riješiti. Djetetova tuga postaje nešto što treba ukloniti, frustracija nešto što treba spriječiti, strah nešto što treba prevladati.
Ponekad počnemo popravljati i ono što zapravo treba vrijeme.
Iza toga najčešće nema loše namjere. Upravo suprotno. Iza toga je velika ljubav i želja da djetetu bude dobro. Roditelju je teško gledati dijete koje pati, osobito ako negdje u sebi vjeruje da je upravo on trebao spriječiti tu patnju. Zato je ponekad lakše nešto napraviti nego ostati uz dijete dok mu je teško. Lakše je pronaći rješenje nego izdržati vlastitu nemoć.
A upravo je ta nemoć nešto s čime se roditelji teško susreću. Ne možemo uvijek učiniti da dijete prestane biti uplašeno. Ne možemo spriječiti svako razočaranje. Ne možemo riješiti svaki sukob s vršnjakom. Ne možemo ukloniti svaku frustraciju.
Ponekad možemo pomoći, možemo nešto promijeniti, možemo potražiti stručnu pomoć, ali ne možemo uvijek ukloniti ono što dijete osjeća. A možda i ne trebamo.
Djetetu ponekad više znači roditelj koji može ostati uz njega dok mu je teško nego roditelj koji će pod svaku cijenu pokušati učiniti da mu više nikada ne bude teško. To je razlika između pomaganja djetetu da nešto prođe i organiziranja njegova života tako da se s tim nikada ne mora susresti. U tome postoji jedna pomalo neugodna stvarnost suvremenog roditeljstva. Toliko smo usmjereni na to da djeci damo ono što nama možda nije bilo dano da ponekad zaboravimo da nije svaka teškoća znak da smo nešto propustili. Neke stvari dijete jednostavno mora proživjeti samo, uz našu blizinu i podršku.
A postoje i stvari koje ćemo mi kao roditelji pogriješiti. Izgubit ćemo strpljenje. Pogrešno ćemo procijeniti situaciju. U odnosu s djetetom neizbježno ćemo ponekad izgubiti strpljenje, pogrešno procijeniti situaciju, reći nešto što nismo trebali ili tek naknadno shvatiti što nam je dijete pokušavalo pokazati. Važno je što napravimo nakon toga. Možemo se vratiti, priznati pogrešku, ispričati se i pokušati drugačije. Dijete kroz to ne dobiva poruku da je njegov roditelj savršen, nego da se odnos može popraviti kada nešto pođe krivo. To je, čini mi se, puno realniji i zdraviji model odnosa od ideje da roditelj mora uvijek znati što radi i uvijek reagirati na pravi način.
Možda zato roditeljima ponekad više od još jednog savjeta treba prostor u kojem smiju priznati da ne znaju, a da pritom ne izgube osjećaj da ipak mogu nešto učiniti.
Ne moraju svaku djetetovu teškoću odmah pretvoriti u vlastitu analizu niti svaku njegovu reakciju povezivati s nečim što su napravili prije pet godina. Mogu pokušati razumjeti što se s djetetom događa, pogledati vlastiti dio odgovornosti i potražiti pomoć kada je potrebna.
To, naravno, ne znači da roditelj nema utjecaj. Upravo suprotno. Roditelj može puno toga napraviti, samo ne može napraviti baš sve. Može promijeniti način na koji reagira kada se dijete boji, može primijetiti da ga vlastita tjeskoba vodi u pretjerano zaštitničko ponašanje, može postaviti granicu koju je dosad teško postavljao, potražiti pomoć ili priznati da nešto što je dosad radio nije pomagalo.
Djetetova teškoća možda nije njegova krivnja, ali način na koji će na tu teškoću odgovoriti jest dio njegove odgovornosti.
Mislim da je upravo tu korisno napraviti razliku između kontrole i utjecaja. Kontrola bi značila da možemo osigurati da se određene stvari našem djetetu neće dogoditi. Utjecaj znači da možemo biti važan dio načina na koji će ih ono proživjeti. Ta razlika možda zvuči mala, ali za roditelja je ogromna. U prvoj poziciji stalno pokušava spriječiti ono što ne može spriječiti, a u drugoj se može usmjeriti na ono što doista može napraviti.
Dijete neće iz našeg odnosa izaći bez strahova, pogrešaka, razočaranja i vlastitih teškoća. To nije nešto što možemo osigurati, koliko god dobro roditeljstvo ponekad pokušavali pretvoriti u sustav kojim ćemo to postići. Ono što možemo jest biti dovoljno blizu da ga upoznamo, primijetimo kada mu treba pomoć i prepoznamo kada je red na nas da nešto mijenjamo. A kada nije, možemo ostati uz njega bez potrebe da njegovu teškoću pretvorimo u dokaz da smo kao roditelji negdje zakazali.
Autorica: Nikolina Đurić, dječji i adolescentni psihoterapeut, @lumos_fera
View this post on Instagram
Fotografije: pexels.com
