Weekend media festival je završio, a ono što ga je posebno istaknulo za nas, nije činjenica da smo 3 dana bile odvojene od naše djece, niti da smo se konačno naplesale do ranih jutarnjih sati, već predavanje dr.Ranka Rajovića koje nam je omogućio Huawei. A tko još za dr.Rajovića nije čuo? Postao je dio opće kulture svakog roditelja.
Po čemu je dr.Ranko Rajović poznat?
Osim što svojom karizmom mami mase roditelja, učitelja, odgojitelja željnih novih informacija i metoda učenja i odgoja djece, dr.Rajović vas na svom predavanju i nasmije, pa imate osjećaj kao da slušate stand-up komediju, a zapravo učite. Upravo je po tome dr.Rajović poznat. Zagovaranju drugačije metode učenja – učenja kroz igru. Pa tko tako ne bi htio učiti? „NTC-sustav učenja“ je znanstveno utemeljeni sustav ranog poticanja inteligencije kod djece kroz igru.
Bilo je tu uplakanih mama koje su došle do dirljivih spoznaja
Dvorana je bila dupkom puna, tražilo se mjesto više, a reakcija nakon predavanja, koje je završilo ovacijom, bilo nam je posebno zanimljivo za promatrati. Bilo je tu i uplakanih mama koje su došle do dirljivih spoznaja, tim više ako su dr.Rajovića slušale po prvi put. Iako su suze kod nas ipak izostale, oduševio nas je svojim metodama i voljom da se napravi promjena za dobrobit naše djece.
Tijekom našeg školovanja, ono što možemo sigurno istaknuti je kako smo jako puno toga naučili, usvojili smo opširno znanje širokih spektara. Ali, ono što je naše školovanje istaknulo, ujedno je i repetitivno učenje, kojim zapravo, ne dajemo našoj mašti da se razvija, već punimo naš mozak silinom informacija koje zbog svoje bezbojnosti neće dugo ostati pohranjene, već će tijekom našeg života, izgubiti svoje mjesto i značaj. Uostalom, kada se i sjetimo učenja za ispite, naježimo se od količine gradiva, stranica, knjiga koje smo, uglavnom, naučili napamet, i s vremenom zaboravili, osim ako se istim sadržajem nismo koristile u svom daljnjem profesionalnom odrastanju.
Puno puta smo pisale o tome kako danas nije lako biti roditelj. Često smo izloženi osudi, kritici, ali i velikoj količini informacija i metoda odgoja, koje su vrlo često kontradiktorne.
Iz tog razloga, vrlo često se i same pogubimo i pogriješimo. Sjećate li se koliko su se naši roditelji bavili nama? Istina, drugačije je vrijeme, mi smo se kao djeca više igrali, imali smo manji izbor igračaka i više smo se trudili sami smišljati igre. Ali, danas živimo u digitalno doba, u užurbanom vremenu i vrlo često, iako imamo želju biti prisutniji i svjesni smo koliko je ta prisutnost za našu djecu uistinu potrebna, životni tempo nam to često onemogućava, a činjenica da dođemo doma s posla preumorni, daje priliku djeci da svoje vrijeme provode na ekranima.
Živimo u digitalno doba, istina. Koliko puta ste vidjeli malo dijete u kolicima s mobitelom u ruci? Sigurno barem jednom. Nećemo osuđivati, jer sve smo se našle u toj situaciji. Ali, ono što je važno je pokušati naučiti nove metode, raditi na sebi, kako bi našoj djeci bilo dobro.
Činjenica je da su djeca danas motorički slabija, koncentracija im je lošija, a za to smo i mi krivi. Jer, zbog našeg užurbanog života, poslova i obaveza, propuštamo priliku provesti vrijeme s našom djecom i pomagati im da im kasnije bude lakše. Ali, kroz igru.
Nakon predavanja dr.Rajovića, imale smo priliku i razgovarati s njim, te ga upitati neka od vaših pitanja. Pitanja koje ste nam slale, uglavnom su se vrtila oko istog.
Kada dozvoliti djetetu konzumaciju virtualnog sadržaja na pametnim uređajima?
Bilo da se radi o crtićima, igricama ili pjesmicama. Kao što većina stručnjaka kaže, djeca prije 7. godine nemaju što tražiti na ekranima. To vrijeme trebaju provoditi vani, u parkićima, na igralištu, na biciklu. Znamo što sada mislite – „nemoguće je“. To smo i same pomislile. Ali, samo iz razloga što i znamo koliko nekada budemo umorne, pa nas taj ekran spasi. Ali, ne spašava našu djecu.
Nadalje, odgovor na to pitanje bio bi i da sadržaj koji djeca konzumiraju, mora biti primjeren dobi i opet je tu potrebna roditeljska prisutnost i kontrola. Postoje logičke igrice koje imaju svoje prednosti. Ekrani se mogu koristiti i za edukativne svrhe. Ali, opet je potrebna kontrola. Dječje pjesmice mogu se i slušati, ne moraju se gledati, zar ne?
Dajte djetetu da odabere 2 dana u tjednu kada će moći sat vremena pogledati što ga zanima na ekranu
Na pitanje koliko vremenski dozvoliti djetetu konzumaciju virtualnog sadržaja – dr.Rajović predlaže da mu date da odabere (ili sami odredite) 2 dana u tjednu kada će sat vremena moći pogledati što ga zanima. Dva dana u tjednu i točno toliko vremena koliko ste se dogovorili. Tu sada nastupa i naša samokontrola da ne popustimo kada nam je teško, jer „ne može“ mora imati svoju težinu. Ako se taj „ne može“ ponekad pretvori u „ajde dobro, samo ovaj put“, izgubili smo kontrolu. Djeca će svaki put „žicati“ van onoga što se dogovorite, a svjesni smo da ćemo i mi opet popustiti. Dakle, dosljednost je važna.
Dr.Rajović govorio je i o tome kako danas djeci ne dozvoljavamo da im bude dosadno. Stalno ih se mora animirati. Nadalje, mi mame, često iz pretjeranog straha i potrebe za kontrolom, ne dozvoljavamo očevima da se „igraju“ onako kako se očevi igraju s djecom. Skakanje, trčanje, divljanje, bacanje u zrak. Neka digne ruku ona koja barem jednom nije opomenula muža da ne baca dijete u zrak. U ovom dijelu predavanja, nasmijale smo se upravo zato jer smo se prepoznale. Okrivit ćemo mameći strah za to. Ali, obećajemo i da ćemo raditi na sebi, pa tatama prestati prigovarati kada podivljaju s klincima. „Briga je najveće opterećenje za djecu“ – kaže dr.Rajović, zato se moramo znati opustiti.
Pola sata na ekranu – sat vremena vani u pokretu, sat vremena na ekranu – dva sata vani u pokretu. Više od toga ne.
Pokret oblikuje mozak i upravo iz tog razloga, važno je da su naša djeca stalno u pokretu, da ne provode vrijeme na ekranima. Sukladno tome, kada djetetu dozvolite da provodi vrijeme na ekranu, omjer vremena na ekranu mora biti u skladu s vremenom provedenim vani, u pokretu. Pola sata ekrana – sat vremena vani, sat vremena ekrana – dva sata vani. Mozak se najviše razvija od 2. do 5. godine, tako da je posao djeteta u tom periodu – biti vani i igrati se.
Živimo u digitalno doba, doba novih tehnologija, ali djeca kada uđu u virtualni svijet, ne žele izaći iz njega, a to vrijeme provode bez kretanja.
A kretanje, dr.Rajović, ističe upravo kao najvažnije. Pokret oblikuje mozak. Ako svoju djecu ostavljamo da nekontrolirano provode vrijeme u virtualnom svijetu, sami zaključite što im onda zapravo radimo. A i sami znamo koliko je digitalizacija zarazna, jer i sami provodimo vrijeme na ekranima. Manje se krećemo, što isto tako utječe na naše zdravlje. S druge strane, okruženje djeteta igra jednako važnu ulogu. Stoga, kako da zabranimo djetetu zabavu na ekranu, kada smo im ogledalo?
Tijekom predavanja dr.Rajović nam je zadao par zadataka s povezivanjem. Činjenica je da je odgovore na njegove zadatke, od prepune dvorane, znalo možda 5-6 osoba. Izgubili smo moć povezivanja kakvu imaju naša djeca. I ako mi ne njegujemo učenje kroz povezivanje i igru, već repetitivno učenje, otežat ćemo proces odrastanja i usvajanja novih vještina naše djece. Jedno od zanimljivih pitanja bilo je „koju životinju možemo nacrtati i obojati jednom bojom, vidimo je svaki dan, i to nije životinja, a zove se kao životinja?“ Mi smo imale drugačiji odgovor, ali bez obzira na točno ili netočno, dobro smo se zabavile razmišljajući. (op.a. odgovor je „zebra“).
Posjednite djecu u krilo i čitajte im priče, onako kako su to radili naši bake i djedovi
Jedno od pitanja koje nam je bilo zanimljivo je porast interaktivnih pričica koje se čitaju i preko mobilnih aplikacija, te koji je stav dr.Rajovića na tu temu. Tu se zapravo radi o hiperstimulaciji. Odrasli imaju „duboku pažnju“ koja nam omogućuje da čitamo knjige po sat vremena, dva. Djeca ne posjeduju takvu pažnju, teško im je održati pažnju duže od 10 minuta. Razlog tome je što su danas djeca izložena prevelikom broju impulsa koji opterećuje njihov mozak, te ih ne može obraditi. Dakle, mozak sve informacije hvata, ali ih ne može obraditi. Iako dr.Rajović nije izričito rekao kako su interaktivne slikovnice dobre ili loše za našu djecu, ipak više zagovara da se dijete stavi u krilo i čita mu se, onako kako su nama čitali roditelji ili bake i djedovi, i opet naglašava ulogu nas roditelja kao primjera naše djece. Ako držimo mobitel u ruci i stalno u njega gledamo, to će raditi i naša djeca.
Bez straha do šaha
Jedan od vrijednih projekata dr.Rajovića je ujedno i igra za djecu – „Bez straha do šaha“, koju su nam i neke od naših čitateljica pohvalile i preporučile. Radi se o igri za koju su dr.Rajović i njegov tim dobili i nagradu europske unije za najbolju igru Erasmus programa. Igra koja je zamijenila mobilne uređaje i tablete. „Kada ponudite djetetu sadržaj koji ga motivira da razmišlja, njemu ekrani neće biti potrebni“, ističe dr.Rajović.
NTC – program za učenje kroz igru
Koliko god idealno zvuči ova metoda, dio koji brine nas roditelje je kako napraviti promjenu? Jer, naše školstvo, vrtići i kompletni školski i obrazovni sustav počiva na repetitivnom učenju. Djeca iz vrtića u školu dolaze potpuno nespremna, kratke pažnje, loše koncentracije. Dr.Rajović ističe da upravo tu leži odgovornost nas roditelja da djecu motiviramo na što više kretanja, što više igre jer upravo kroz igru naša djeca najviše uče. A promjena školstva je proces koji traje, međutim, promjena se i vidi, jer NTC program je dobio akreditaciju u 17 država Europe, između ostalih, i kod nas u Hrvatskoj. Potrebna je edukacija i nas roditelja putem medija da nešto novo otkrijemo i saznamo i edukacija u školama i vrtićima. Zvuči jednostavno, zar ne?
Zaključak čitavog predavanja je da moramo mijenjati pristup. Mi smo repetitivno učili, danas repetitivno uče naša djeca. Puno više i bolje možemo napraviti za njih, ako promijenimo metodu. A učenje kroz igru je najbolji mogući način. I iako će neki reći da smo mi učili repetitivno, pa eto nas tu, radimo, obrazovani smo, ono što je važno naglasiti je kako prije 10 godina nije bilo toliko novih zanimanja, dakle stvaraju se nova zanimanja, stoga moramo mijenjati i način učenja kod naše djece.
Naša djeca moraju naučiti misliti, a ne učiti napamet.
