U nekim se dijelovima svijeta na današnji dan obilježava Baby Loss Awareness Day. Na jednoj od naših nedavnih anketa složile ste se da bi se o toj temi trebalo više pisati, pa vam danas donosimo iskustva naših čitateljice koje su i same doživjele taj veliki gubitak.
strah nakon gubitka
“Prva trudnoća započela je u jako stresnom periodu pred samo vjenčanje. Moguće je da je sve pridonijelo tome da završi spontanim, a moguće je da je, kako je rekla kasnije moja doktorica, trebalo tako biti jer očito nešto nije bilo u redu s bebom. Kakve sve priče čujem o spontanim pobačajima, ja sam prošla skroz ok. Nisam krvarila. Nije bilo nikakvih naznaka da je spontani započeo. Srce je samo stalo. Kad mi je to doktorica rekla samo sam se isključila. Ne sjećam se više ničega jer je samo nabrajala što sve moram obaviti. Najbolji savjet dobila sam od medicinske sestre. Rekla je da uzmem cijeli jedan dan da se dobro isplačem i onda sutradan krenem rješavati sve potrebne pretrage za kiretažu. U cijeloj toj priči ne možeš ne kriviti sebe. I tako sve počne. S milijun pitanja zašto. Zašto nisam čekala da prođe vjenčanje pa se onda u miru posvetila trudnoći, zašto sam išla na medeni mjesec…onda shvatiš da jednostavno nije do tebe nego je tako moralo biti.
Dan kiretaže je prošao ok. Ujutro sam zaprimljena u bolnicu i bila sam u sobi s još dvije cure. Sve tri smo se stvarno dobro držale. Teško je u takvim situacijama pronaći snage, ali jednostavno moraš. Kiretaža je napravljena po općom anestezijom tako da se sjećam samo ulaska u salu. Doktorica me je pregledala još jednom, druga mi je stavila masku i rekla da brojim do 10. Poslije 3 se ne sjećam ničega. Probudila sam se u sobi i sve je bilo iza mene. Osjećala sam blagu bol. Nakon toga sam još malo ležala i išla kući. Sjećam se kada sam izlazila iz bolnice, naletjela sam na ženu koja je upravo izlazila iz rodilišta sa svojom bebom. Pogledala sam je i pomislila “dogodine, u isto ovo vrijeme, i ja ću tako”. I stvarno je tako bilo. Točno na taj datum, nakon godinu dana, stigao je moj mali smotuljak.
Kod kuće je bio pravi miks osjećaja. Znala sam da nema predaje i da želim bebu više od svega. Nakon točno tri mjeseca, tj. nakon tri menstruacije, ponovno smo pokušali. Uspjeli smo iz prve, kao i prvi put, i nakon mjesec dana krenula je nova avantura. Nakon pozitivnog testa otišla sam kod ginekologice na pregled. Tresle su mi se ruke i bila sam u panici, ali znala sam da će ovog puta sve biti dobro. Mora! Nakon što mi je potvrdila trudnoću i prepisala lijekove savjetovala me da odmah odem na čuvanje trudnoće, jer sam imala blagi iscjedak. Morala sam mirovati. To je prolazilo u redu. Odmarala sam, jela i povraćala. Nakon pregleda s točno 12 tjedana, na kojem mi je doktorica rekla da najvjerojatnije stiže mali pišonja, počela sam krvariti. Svijet mi se srušio. Nisam se mogla pomiriti da ću ponovno morati prolaziti sve isto. Otišla sam na hitnu i tamo su mi rekli da je s bebom sve u redu, ali moram strogo mirovati. Uslijedio je najstresniji period moje druge trudnoće. Svaki dan dug kao godina. Između kauča, epizoda Prijatelja, tableta, povraćanja, strahova od ponovnog krvarenja, nove epizode krvarenja, hitne i opet istog straha sve se posložilo i beba je bila dobro.
Na slijedećem pregledu doktorica mi je pokazivala malene ručice i nogice i upravo kad je završila s pregledom ja sam je zabrinuto pitala zašto mi nije pokazala srce i otkucaje. Doktorica se nasmijala da je sve u redu i da mi ne bi ništa pokazivala da nema otkucaja, ali da budem mirna pokazat će mi i srce. Od tog puta svaki bi put započela pregled s time. Jednostavno se u meni javljao uvijek jedan te isti strah – da je srce stalo. Nakon tog pregleda započeo je dobar period jer više nisam trebala mirovati i napokon sam se mogla početi pripremati za dolazak bebe. Moj maleni je prije par dana napunio točno godinu dana. Koliko god bila sretna na taj dan toliko sam i bila tužna radi prve bebe. Moralo je sve tako biti i posložiti se da sad uz sebe imam upravo ovakvog malog čovječuljka.
Mama M.”
srce u rukama
“Postoje u životu neke situacije za koje misliš da se samo drugima događaju, a tebi zauvijek ostaju nepoznate. Dok ti jedno jutro ne pokucaju na vrata duše i promjene tvoj unutarnji svijet. Jednog sunčanog svibnja dok sam u gradu obavljala pretrage, oštra bol i toplina koja se počela slijevati nogama doslovno su me presjekle. Sklopila sam oči, stisla se od muke i znala što se točno zbiva u mojem tijelu. Počelo je odbacivati ono što je u njemu dotada kucalo više od deset tjedana. Muž me odveo na hitni prijem Petrove bolnice. Tri su ginekologa pola sata tražila gdje je plod. Jer ono nije bilo u maternici. Tražili su moju bebu, malo čedo koje nikada nisam uspjela poljubiti. Ali sam ga uspjela zagrliti.
Smjestili su me na odjel kako bi odstranili jajnik u kojem je zaglavio u slučaju da se hormon koji podržava trudnoću ne smanjuje. Svako malo su pitali kakvo imam krvarenje, što je meni isprva bilo čudno. Kasnije sam shvatila zašto su pitali. Treće noći provedene u bolnici, otišla sam na zahod i imala što vidjeti. Na ulošku nije bilo krvi. Bilo je sve ono što je činilo moje malo dijete. Odjednom je cijelo izašlo van. Od zaprepaštenja prvo nisam znala što ću. Noge su mi se odsjekle. Adrenalin prostrujio tijelom. I na kraju, tuga me preplavila. Držala sam srce na rukama. Kako sam imala već dvoje djece, tiho sam ponavljala “to su oni, to su moji Vita i Pavle…i sad su mi te uzeli. Nikad te neću vidjeti. “ Krv što se slijeva niz noge i suze niz lice nisu ništa prema boli koja bode u srce.
Kažu da vrijeme liječi rane, da nova djeca olakšaju bol. Nakon tri mjeseca opet sam zanijela, i rodila predivnu djevojčicu Karmen. Ona je moja duga. Sada dok tipkam ove rečenice, suze i dalje teku, a scene se vraćaju kao žive pred očima. Jer svaka mala duša je fragment našeg srca, bez obzira koliko mi djece imale.
Mama K.”
tabu tema
“Izgubila sam sina u 5-om mjesecu trudnoće. Pored tog prestrašnog i neočekivanog događaja, zapneš u limbu emocija, hormona, borbe sa istraživanjem kako organizirati i kome se obratiti za sprovod, bešćutnom birokracijom i apsolutnom nedostatku transparentnih informacija. Uz to, moraš misliti na vlastito zdravlje, drugo dijete od godinu dana i 4 mjeseca koje ne zna što se dešava i treba svu pažnju i ljubav kao i do tog nesretnog dana, očuvati/sačuvati brak i odnos sa suprugom koji isto proživljava vjerojatno najgore dane u životu.
Imam osjećaj da je to još uvijek tabu tema. Iako je teško o tome govoriti, ipak je lakše kad znaš da nisi sama i da je sasvim prirodno, primjerice, osjećati ljubomoru kad sretneš kolegicu koja je imala termin isto kao i ti, a ti si se iz rodilišta vratila praznih ruku. To nigdje ne piše. Čuti iskustva žena iz prve ruke, umjesto čitanja hrpe komentara po portalima, bilo bi puno lakše.
Mama M.”
