Nikad nismo više govorili o djeci i odgoju, a situacija kao da nikad nije bila teža za roditelje i dugoročno nepovoljnija za djecu. U tradicionalnom odgoju se zanemarivao unutarnji svijet (mentalno i emocionalno stanje djeteta). Poslušnost se dobivala strahom, a neposlušnost kažnjavala batinama.
Mnogi današnji roditelji su na vlastitoj koži osjetili kakav odgoj, tj. djetinjstvo ne žele.
U najboljoj namjeri su krenuli u potpunu suprotnost. Nažalost, druga krajnost je također – krajnost. Ono kako to izgleda u praksi je da smo se od prekrutih granica doveli do manjkavih, popustljivih.
Rezultat toga su: djeca neotporna na bilo koji oblik frustracije, nespremna na odgodu zadovoljstva trenutne potrebe (sve mora biti iste sekunde, točno onako kako su zamislili ili nastupa kaos – bilo tantrum, agresivno ponašanje ili slično), nepoželjna ponašanja (u kući, vrtiću pa na dalje) i premoreni roditelji koji daju 200% sebe, sve rade iz najbolje namjere, ali se osjećaju pogubljeno, obeshrabreno, krivo i dodatno prestravljeno “kako će ovo tek izgledati za koju godinu!?”.
Vrlo često možemo čuti kritike na temu modernog odgoja. Ono što je zapravo posrijedi je: pomiješali smo moderan (adekvatan) odgoj i popuštanje.
Pojednostavljeno rečeno: Dijete koje plače radi balona želi balon, ali treba utjehu, pomoć u smirivanju emocije koja ga je preplavila.
Ovo je jedna od daleko najčešćih grešaka današnjeg odgoja. Na bilo koje djetetovo negodovanje, kao što se nekad reagiralo vikanjem/zastrašivanjem/batinom, danas se u prevelikoj mjeri reagira: popuštanjem, udovoljavanjem ili pak preusmjeravanjem pažnje (“samo da ne plače”). Dijete ne može naučiti vladati vlastitim emocijama ako ih mi uporno izbjegavamo. Nužno je, uostalom i prirodno, da dijete osjeti cijeli spektar svojih emocija, kako ugodnih, tako i neugodnih. Ono što je uloga nas odraslih je da ga u tome vodimo i poučavamo, po principu: svaka emocija je u redu i nije svako ponašanje u redu.
Ovaj dio zahtijeva malo više angažmana od savjeta koje često možemo pronaći na internetu, poput “dajte djetetu granicu tako da mu kažete ne ili stop”. Da bi dijete zaista naučilo kojim ponašanjem/načinom izraziti tu svoju emociju, mi se time moramo početi baviti redovito, kao što se bavimo fizičkim segmentima poput hranjenja, kupanja ili spavanja.
Roditelji trebaju podršku i jasno vodstvo, kao i njihova djeca.
Sadržaji o odgoju su danas dostupni sa svih strana, što je istovremeno prekrasna prilika i teret na leđima svakog roditelja koji želi ispravno postupati, ali do njega dopiru suprotne informacije o tome što je to “ispravno”.
Danas imamo niz istraživanja, snimki promjena na mozgu, dokaza razvoja mozga koji nameću što je, a što nije ispravan pristup prema djeci. Pedagozi, psiholozi, edukatori roditelja, psihoterapeuti i brojni drugi stručnjaci su preveli ta saznanja u konkretne alate i metode.
Nažalost, u praksi vidimo da to uglavnom nije dovoljno, odnosno održivo, naročito u kontekstu ubrzanog tempa života kojeg većina danas živi. Prema mom dosadašnjem iskustvu rada, sažela sam 3 ključna stupa odgoja:
- Učenje o dječjem razvoju i učinkovitim odgojnim metodama
Pokušamo li se samo odmaknuti od “nekadašnjeg odgoja” bez da usvajamo nove načine, vrlo je vjerojatno da ćemo završiti u jednom od ova dva smjera: ili će nas izazovi s djecom ipak natjerati na te nekadašnje metode ili ćemo, kao što je prethodno objašnjeno, bježati u suprotnost, koja je ustvari nepovoljna i za dijete i za roditelja.
Roditelj ne mora postati stručnjak, ali će usvajanje osnovnih razvojnih faza, adekvatnih alata itd. njemu olakšati roditeljsku svakodnevicu (jer će znati što očekivati, zašto se to javlja i najvažnije: kako sigurno voditi dijete u toj situaciji), a istovremeno djetetu osigurati dobre temelje u najvažnijem periodu: formativnim godinama koje uvelike određuju tijek daljnjeg života. - Obnavljanje vlastitih kapacitetaU svojoj praksi se susrećem s ogromnim brojem roditelja koji su već itekako svjesni, educirani i angažirani. Oni zaista znaju adekvatan pristup postavljanja granica, emocionalne podrške djetetu, ali ono što ih odvede preko ruba je: manjak kapaciteta u svemu tome.
Odgoj traži neopisivo puno. Napominjem da nije isto odgajati i družiti se s djetetom. Tko zaista ulaže sebe da odgoji to dijete uvažavajući razvojne faze, emocionalne potrebe, adekvatne odgojne metode – on mora obnavljati vlastite kapacitete da bi izdržao sve što odgoj, ali i današnji tempo života sa sobom nose. - Prorada trigera.Ovaj segment se odnosi na “rad na sebi” (premda se taj pojam često pojednostavljuje i banalizira, ovdje govorimo o psihoterapijskom pristupu uz stručno vodstvo). Ovaj dio rasterećuje roditelja od nakupljenih iskustava koji stoje kao barijera između njegovog djeteta i njega. Ovo je ozbiljan posao na koji se neće odlučiti svaki roditelj, što je u redu, ali je dobro da barem budemo svjesni da nas “ono djetetovo ponašanje koje nas posebno izluđuje” zapravo podsjeća na neko naše “zakopano” područje rada.
Na svojim kanalima svakodnevno objavljujem edukativne i praktične savjete koji roditelju mogu pomoći da lakše razumije i usmjeri djetetova ponašanja. Uskoro, drugu godinu za redom, organiziram seminar za roditelje koji uz učenje konkretnih načina kako adekvatno postaviti granice, kako pomoći djetetu u smirivanju i jačati njegovu emocionalnu otpornost itd., za cilj ima upravo osnaživanje roditelja, s naglaskom na obnavljanje njihovih kapaciteta.
Više o seminaru saznaj na ovom linku.
Autorica teksta: Glorija Peranić
