To je bio komentar vođe bauštelskog čopora dok su postavljali skelu na susjedovu kuću. Priča ide ovako: izašla sam s djetetom van baciti kruh pticama u šumu. Nasuprot nas bila je grupica…ne znam ni sama kako bih ih nazvala, jer muškarci nisu, a za neandertalce bi to bila uvreda kad bih se poslužila tim izrazom. Zato ostavljam svojim čitateljicama na volju da ih nazovu kako misle da je primjereno.
Da se vratim.
Jedan od njih, gledajući prema meni, baca komentar kako mi je “rupa” prevelika. Drugi mu kaže: “Hej, pa nemoj o rupama.” A ovaj odgovara: “Kako ne, pa ne vidiš s kim je?” — misleći pritom na moje jednogodišnje dijete — “odmah ti je jasno da je RUPA velika.”
Rupa.
Doslovno taj izraz. Ne preneseno. Ne izvučeno iz konteksta. Ne nešto što sam ja krivo čula u prolazu. Stajali su tamo i raspravljali o “rupama” dok sam ja bila vani sa svojim djetetom.
Isprva nisam mogla vjerovati što sam čula. Ona sekunda u kojoj ti tijelo prvo shvati što se dogodilo, a mozak kasni za njim. Od nelagode, šoka i gađenja samo sam se povukla natrag doma, dok su oni još par minuta nastavili raspravljati o veličini rupa.
Ne sjećam se kad sam se zadnji put osjećala tako jadno i poniženo. I nije to bilo samo moje poniženje. Sve žene u meni su bile ponižene.
Sve žene koje su ikada čule takav komentar. Sve žene koje su se morale praviti da nisu čule. Sve žene koje su šutjele jer su bile same, jer su bile s djetetom, jer nisu znale hoće li se još više izložiti ako progovore. A ako uzmemo u obzir da svaki od njih vjerojatno doma ima majku, možda sestru, ženu, djevojku, možda čak i kćer — pitam se samo što bi njihove majke rekle. Jer, gle čuda, i oni su izašli iz nečije “rupe”.
“Znaš da joj je rupa velika čim ima dijete” izjava je u koju su stali svi hodači za “život”, svi klečavci, mizogini primitivci i svi ostali sa sindromom malog k*, jer iskreno vjerujem da nijednom iole normalnom muškarcu takva rečenica ne bi ni pala na pamet. Ne žalosti me čak ni to poniženje koje sam osjetila u tom momentu koliko činjenica u kakvom odvratnom svijetu odrastaju naša djeca. U svijetu u kojem trudna žena s djetetom u naručju nije osoba, nije majka, nije nečija kći, prijateljica, susjeda — nego predmet komentiranja.
Tijelo. “Rupa”. Nešto što se može secirati naglas, pred djetetom, pred kućom, usred bijela dana, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
I znam, netko će reći: “Ma to su samo riječi.” Nisu.
Riječi su ogledalo. Riječi pokazuju što netko misli kad vjeruje da ga nitko neće zaustaviti.
Riječi pokazuju koliko je duboko ukorijenjeno uvjerenje da je žensko tijelo javni prostor, da je majčinstvo dokaz nečije “iskorištenosti”, da se žena može svesti na najprimitivniju moguću sliku čim nekom sitnom, jadnom muškarcu padne na pamet biti duhovit pred svojom ekipom.
Ali ono što je možda najtužnije od svega jest tišina. Moja tišina iz šoka. Njihova tišina koja nije došla. Tišina onih koji su čuli, a nisu rekli ništa. Jer svaki put kad se takav komentar prešuti, on dobije dopuštenje da se ponovi. Nekom drugom. Nečijoj sestri. Nečijoj kćeri. Nečijoj djevojčici koja će jednog dana odrasti u ženu i naučiti da se od svijeta mora braniti i onda kad samo baca kruh pticama. A posebno me boli jer sam trudna s djevojčicom.
I već sada se pitam kakvu će poruku ona dobiti u svijetu u kojem je, očito, sasvim normalno ženu svesti na “rupu” čim je rodila. U svijetu u kojem majčinstvo nije nešto snažno, nježno, životno i vrijedno poštovanja, nego dokaz da si nekome potrošena, iskorištena, manje vrijedna. Valjda čim rodiš, više ne vrijediš ni zrna zobi.
I onda se pitamo zašto djevojčice sve ranije prestaju biti djeca.
Kako i ne bi, kad živimo u svijetu u kojem se otvaraju rođendaonice s wellness i spa temom za djevojčice od tri godine. Tri godine. U svijetu u kojem se dvanaestogodišnje djevojčice poziva na radionice šminkanja pod krinkom “savršene rođendanske zabave”. Daleko od toga da mislim kako se žena ne treba njegovati, uljepšavati, voljeti sebe i staviti sebe kao prioritet — bila majka ili ne bila. Dapače. Njeguj se. Uredi se. Našminkaj se. Osjećaj se lijepo. Budi sebi važna. Ali radi sebe. Ne zato što ti je od treće godine netko počeo prodavati ideju da moraš biti ljepša, glađa, sređenija, poželjnija, prihvatljivija.
Jer postoji ogromna razlika između toga da djevojčicu učimo ljubavi prema sebi i toga da joj prerano objasnimo da je njezina vrijednost u izgledu.
Postoji razlika između igre i industrije koja jedva čeka da joj kaže kako nije dovoljno dobra takva kakva jest.
Pustite ih da budu djeca. Pustite ih da budu musave od sladoleda, raščupane od igre, glasne, divlje, znatiželjne, svoje. Pustite ih da se igraju, a ne da se pripremaju za svijet koji će ih ionako dovoljno rano početi mjeriti, komentirati i lomiti. Jer taj isti svijet prvo djevojčicama govori da moraju biti lijepe. Onda im govori da su same krive ako ih netko zbog toga poželi poniziti, iskoristiti ili napasti. Prvo ih gura u svijet ogledala, šminke, uljepšavanja i “savršenih” zabava, a onda ih kažnjava jer su navodno previše vidljive. Jer su izazivale. Jer su imale prekratku suknju. Predubok dekolte. Previše šminke. Premalo srama. Krivo ponašanje. Krivi pogled. Krivi osmijeh. Valjda i krivi način treptanja.
Uvijek se nađe neki jadan izgovor kojim će se odgovornost prebaciti na ženu, samo da se muškarca ne bi moralo pogledati u oči i reći mu: ti si problem.
I u tom začaranom krugu odrastaju naše djevojčice.
Budi lijepa, ali ne previše.
Budi dotjerana, ali nemoj izazivati.
Budi ženstvena, ali ne pretjeruj.
Budi majka, ali nakon što rodiš, izgleda, više ne očekuj poštovanje jer će tvoje tijelo nekom primitivcu postati tema za građevinsku pauzu.
Zato me taj komentar nije pogodio samo kao ženu. Pogodio me kao majku. Kao trudnicu. Kao nekoga tko pod srcem nosi djevojčicu i već sada zna da će je morati učiti kako da hoda svijetom koji će joj istovremeno govoriti da bude lijepa, ali ne previše. Da bude samouvjerena, ali ne glasna. Da bude svoja, ali ne toliko da nekome zasmeta.
Ne znam kakvu će poruku moja kći dobiti od svijeta.
Ali znam kakvu će dobiti od mene.
Da nije rupa.
Da nije tijelo za komentiranje.
Da nije kriva za tuđe nasilje, tuđu prostotu, tuđe komplekse i tuđi nedostatak odgoja.
Da njezina vrijednost ne počinje i ne završava u tuđem pogledu.
Da smije biti dijete.
Da smije biti žena.
Da smije biti majka.
Da smije biti sve što jest, bez da se ikome ispričava.
A vama, dragi “muškarci” sa skele, mogu samo reći: ako vam je vrhunac muškosti komentirati tijelo žene koja prolazi s djetetom, onda problem nikada nije bio u mojoj “rupi”. Problem je u praznini iz koje vi govorite.
Fotografije: unsplash.com
