zašto ne volim vidjeti svoj odraz u ogledalu?

Volite li sebe? Volim li ja sebe? Što uostalom znači to famozno “voljeti sebe”? Znači li to da u ogledalu vidim lijepe oči, a ne bore oko njih? Pravilne, bijele zube, a ne pigmentacijske mrlje na nadusnici? Znači li “voljeti sebe”, prihvatiti sebe onakvim kakav jesi? Biti zadovoljan s time kakav si? Da li činjenica da prihvaćamo sebe takvima kakvi jesmo, debeli, mršavi, niski, visoki, znači nužno da smo zadovoljni?

Po meni ne. Puno toga u životu prihvaćam jer je jednostavno tako. No to sigurno ne znači da sam s tim stanjem i stvarima zadovoljna. Zašto bi onda prihvaćanje sebe i svog tijela, moralo rezultirati zadovoljstvom!?

Uzeti ću sebe za primjer. S puno toga nisam zadovoljna. Recimo s licem, koje je nakon tri trudnoće, života na moru i jakom suncu, posuto pjegicama i mrljama. Prihvaćam li ih? Da. Jesam li s njima zadovoljna? Ne. I pokušavam ih se riješiti! Nadalje, ravna sam kao daska! Ali doslovno! Sveukupno više od četiri godine dojenja, dovelo je do toga da se užasavam ljeta i traženja kupaćeg kostima. Prihvaćam ja to… Prije svega jer si financijski ne mogu priuštiti korekciju grudi, drugo jer me strah “samo zbog ljepote” ići pod nož. Ali svejedno –  ja nisam zadovoljna.

Ali kada malo bolje razmislim i odvrtim film unatrag, vidim da ni prije nisam bila obdarena grudima. A ipak, nisam vidjela te “nedostatke”. Zašto ih sada vidim?

Nikada nisam bila netko kome je izgled previše bitan. Oduvijek sam govorila da je ljepota u oku promatrača. I dan danas to mislim.

Ali unatoč tome, danas kada se vidim u ogledalu ne nasmiješim se više svom odrazu i pomislim: “Danas baš dobro izgledaš!” Danas se najradije, ne gledam u ogledalo.

Fizički se iskreno nisam puno promijenila proteklih godina. Ali ono što sam imala, a danas kod sebe više ne vidim, jest onaj sjaj u očima. Znate one ljude koji, ma koliko lijepi ili ružni bili, zrače, odišu nečim i osvoje vas čim ih upoznate?

Skromno ću vam sada reći da sam upravo takva ja bila. Nije da se hvalim, uistinu ne. Ali otkad znam za sebe, ljudi me vole. Vole biti u mojoj blizini. Uvijek sam zračila nečim pozitivnim, veseljem, toplinom, životom. I znam da sam zbog toga oduvijek privlačila ljude svih generacija.

Danas, zbog svega što se dogodilo u mom životu proteklih godina, zbog osjećaja krivnje, zbog srama i stida jer nemam “normalnu” obitelj, zbog stalnog opravdavanja svojih postupaka i želje da ugodim svima, samo ne sebi – ne zračim više.

Kada me netko blizak, ponajviše suprug, pita znači li to da nisam zadovoljna svojim životom proteklih godina, jasno i glasno kažem – ne. Ne, jer to nije istina! Odnosno dijelom nije. U puno segmenata mog života, sve je divno. Imam predivan brak, djecu toliko divnu da se ponekada pitam čime sam to zaslužila, topao dom, zdravlje i sve te, nazovimo “bitne” stvari su posložene.

A što onda ne štima u toj mjeri da na dane izbjegavam svoj odraz u ogledalu?

Dugo sam vremena izbjegavala uopće razmišljati o ovoj temi. A onda je prije par tjedana, u našoj igri – “tko koga koliko voli”, moj Noah rekao: “Mama, ja tebe volim najviše od svih! Čak više nego što ti sama sebe voliš!”

U prvom trenu sam pomislila – barem to nije teško. Ja se baš ni ne volim! I onda sam zaprepašteno stala! Što sam to upravo pomislila? Da se ne volim!? A zašto se ne volim??? Zašto nisam zadovoljna sobom? Zašto umjesto da s osmjehom idem kroz svijet, kao nekoć, sada skrećem pogled i hodam pognute glave? Zar se stvarno stidim svoje odluke, svog čina, svog braka i djece? I ovdje je odgovor ne. Da sam griješila, jesam. Ne krijem to. Ali djelovala sam iz ljubavi. Koliko god to zvučalo kao klišej.

I onda kada staviš sve na papir ili u mom slučaju provrtiš glavom, nešto tu nema smisla. Ok, imam hrpu obveza i dosta vremena sam sama. Nemam više slobodnog vremena niti previše prijatelja oko sebe. Pa što? Ni ostalima nije sve bajno pa se tako ne osjećaju. Zašto onda ja nisam više zadovoljna sobom kao nekada?

Neke sitnice jednostavno fale… Sitnice koje čine život ljepšim. Oduvijek sam bila hedonist i u tom dijelu smo suprug i ja isti. Putovati, sjesti na spontani ručak ili aperitiv u miru i pustiti sve…sjediti par sati na kavi ili kauču i jednostavno uživati… Otići u shopping i kupiti si sitnicu, samo za gušt…sve to fali. S troje djece (+ dvoje suprugove) život nije baš jednostavan. Slobodno vrijeme je riječ čije značenje nam više nije poznato.

I onda kreće borba. Onaj razumni dio moje glave tada viče: “Sve imaš, a ti si nisi zadovoljna jer ne možeš u miru sjesti na kavu!” I onda se onaj osjećajni dio mene posrami. Jer sve je to istina…zar ne? I tako se vrtimo u krug. Ja i moje drugo ja.

Uvijek kažu da biti sretan znači biti sretan s onime što imaš, a ne žaliti za onim što nemaš. I ja stvarno jesam sretna s onime što imam…skroz na skroz. Ja sam presretna supruga i majka. Ali nisam baš zadovoljna žena. U tome je problem. Koliko god se trudila, neke stvari jednostavno ne sjedaju na svoje mjesto. Ne onako kako bih ja to htjela, kako sam ja to zamislila.

Mislim da sam već jednom rekla ovo – izgubila sam sebe negdje putem i koliko god se trudim pronaći onu staru (ili možda novu) mene, moje životne okolnosti mi to ne dozvoljavaju. Zvuči li ovo sad kao opravdanje i izgovor da nešto ne poduzmem? Možda… Možda jednostavno treba vremena. Možda to što nisam sa svime sto posto zadovoljna nije problem, nego prilika. Prilika da sama sebe bolje upoznam i napravim neke promjene. Tražim, čitam, pitam, nešto nađem pa opet izgubim…padam i dižem se… plačem…i smijem se. Sve sam to ja. Po mišljenju mog supruga, na svijetu ne postoji kompleksnija osoba od mene.

Ali jedno je sigurno, koliko god da je teško, koliko god da ponekada nisam zadovoljna, ja nikada, ali nikada ne odustajem! Vjerujem. Kucam. I znam da će se jednoga dana otvoriti vrata iza kojih ću pronaći sebe i odgovore na moja pitanja. Vjerujem i to jako, jako da ću opet biti zadovoljna i smijati se onoj s druge strane ogledala.

Zato dragi čitatelji, ovo govorim vama, ali i sebi. Pokušajmo biti nježni prema sebi. Pokušajmo ne biti previše strogi prema onom koga vidimo u ogledalu. Činjenica da s nečim nismo potpuno zadovoljni, nije razlog za stid…nije ništa loše. To je prilika za rast, za istraživanje i za učenje. Zar ne?

Do idućeg pisanja,

Vaša Sarah

Foto: unsplash.com

Sarah Stručić
Moje ime je Sarah Stručić i sa svojom obitelji živim u Zadru. Po zanimanju sam diplomirana pravnica i do rođenja svog drugog djeteta, aktivno sam radila u struci. Poslije sinova rođenja, suočena s nekim novim izazovima u životu, odlučila sam se posvetiti odgoju djece i ostati s njima kući. I nisam požalila! U međuvremenu je broj djece porastao za još jedno, tako da za sada, još uvijek uživam u čarima majčinstva troje djece. Mislim da su upravo njih troje i razlog što je moje piskaranje rezultiralo pričama za djecu, a ne nekim ozbiljnijim romanom. Uistinu vjerujem, kako je upravo kroz ovaj naš “kaos” dječjeg smijeha, plača, pjesme i igre, moj kreativni izražaj pronašao svoj put. https://shtorija.hr/