U ponedjeljak kreće nova školska godina. Kreću nove bilježnice, novi rasporedi, traženje papuča i tenisica za tjelesni, prve zadaće, prvi testovi i vrlo brzo prve ocjene. A onda će krenuti i ono pitanje koje će mnogi roditelji postaviti gotovo automatski: „Koliko si dobio?“
I stvarno ne mislim da je to pitanje problem samo po sebi. Ocjene jesu važne. Djeca trebaju učiti. Trebaju naučiti sjediti i onda kada im se ne da, završiti ono što su započela, organizirati svoje vrijeme i preuzeti dio odgovornosti za školu. Ne mislim da trebamo glumiti da nije važno hoće li dijete učiti ili neće.
Ono o čemu puno razmišljam, pogotovo kada krene školska godina, jest koliko brzo ocjena prestane biti samo ocjena. To posebno vidim u radu s djecom i adolescentima.
Dođe dijete koje je dobilo četvorku i potpuno je izvan sebe. Roditelj mi kaže da ne razumije zašto, jer „pa nije dobio jedinicu“. A kada pričamo, često uopće nije problem u toj četvorci. Problem je ono što je dijete iz nje zaključilo o sebi. „Mogla sam bolje.“, „Svi drugi su dobili pet.“, „Mama će biti razočarana.“, „Opet nisam dovoljno dobro napravio.“
I onda shvatiš da dijete ne reagira na ocjenu koju vidiš na papiru, nego na cijelu priču koju je oko nje već napravilo u svojoj glavi. S druge strane, imam i djecu koja lošu ocjenu skrivaju. Test ostane u torbi, informacija o ocjeni se prešuti. Ponekad dijete pokušava unaprijed objasniti zašto se to dogodilo, prije nego što ga itko išta pita. I tu me često puno manje zanima sama ocjena, a puno više pitanje: čega se dijete zapravo boji? Jer ako je najveći problem jedinica iz matematike, to je prilično konkretan problem. Možemo vidjeti što nije naučeno, gdje je zapelo, treba li pomoć, treba li više vremena ili drugačiji način učenja. Ali ako dijete misli da će zbog te jedinice razočarati roditelje, da će ga uspoređivati s bratom ili sestrom, da će zaključiti da je lijeno ili nesposobno, onda više ne pričamo samo o matematici.
I upravo tu mislim da roditelji ponekad nehotice izgube iz vida ono što je važno.
Nije ista poruka kada djetetu kažemo: „Vidim da ovo nije dobro prošlo. Hajdemo vidjeti što se dogodilo“ i kada iz iste situacije dijete čuje: „Kako si to mogao dobiti? Pa koliko puta sam ti rekla da učiš?“
View this post on Instagram
U oba slučaja roditelju je vjerojatno stalo. U oba slučaja roditelj možda želi da dijete sljedeći put bude bolje. Ali dijete iz te dvije situacije ne izlazi s istim osjećajem. Jedno može pomisliti: nisam dobro riješio ovaj test. Drugo može pomisliti: sa mnom nešto nije u redu. Ta se razlika možda ne vidi odmah, ali dugoročno je ogromna.
U terapiji često vidim djecu koja su vrlo sposobna, odgovorna i uspješna, a istovremeno imaju jako malo tolerancije na pogrešku. Ne mogu podnijeti da nešto ne znaju, teško im je reći da im treba pomoć, nekad će radije odustati nego riskirati da ne budu dobri u nečemu. Odraslima to izvana može izgledati kao lijenost, tvrdoglavost ili nezainteresiranost, a ispod toga ponekad zapravo stoji strah. Strah od toga da neće biti dovoljno dobri.
Odrasli život baš i nema imenik u kojem na kraju svakog dana dobijemo ocjenu. Ne postoji roditelj koji će nam uvijek reći jesmo li nešto dobro napravili. Ne postoji učitelj koji će nam dati ispravak kada pogriješimo. Morat ćemo sami procjenjivati, pokušavati, griješiti, popravljati i, što je možda najteže, priznati kada nešto ne možemo sami.
Zato bih voljela da ove školske godine uz ocjene malo više gledamo i ono što se oko njih događa. Ne samo koliko je dijete dobilo, nego kako se osjećalo kada je vidjelo rezultat.
Ne samo je li naučilo, nego zna li reći kada ne zna. Ne samo izvršava li svoje obaveze, nego može li doći roditelju kada mu nešto postane previše.
I da, naravno da ćemo nekad biti nezadovoljni. Nekad će dijete morati više učiti. Nekad ćemo morati postaviti granicu. Nekad ćemo reći da nismo zadovoljni trudom i očekivati da se nešto promijeni. To je također dio roditeljstva.
Samo bih voljela da dijete u svemu tome nikada ne mora pogađati jednu puno važniju stvar: jesam li i dalje siguran kod svojih roditelja kada nisam uspio? Djeca vrlo dobro pamte kako smo ih gledali kada su pogriješila. Pamte jesmo li prvo bili ljuti ili smo prvo pitali što se dogodilo. Pamte jesmo li im pomogli ili smo ih posramili. Pamte jesu li smjela reći da ne mogu. I možda će jednog dana zaboraviti koliko su imali petica u četvrtom razredu, ali vrlo vjerojatno neće zaboraviti kakav je bio osjećaj donijeti kući lošu ocjenu.
Zato mi je možda važnije od toga kakve će ocjene dijete imati ove školske godine pitanje kakav će odnos prema sebi kroz tu godinu izgraditi.
Hoće li naučiti da pogreška ne znači da je nesposobno? Hoće li naučiti da tražiti pomoć nije sramota? Hoće li znati da može nešto ne znati, a da zbog toga nije manje vrijedno? I hoće li znati da se može vratiti kući i onda kada nije ispunilo naša očekivanja?
Voljela bih da na kraju školske godine, osim na ocjene, možemo biti ponosni i na to. Peticu je lijepo dobiti. Ali znati reći „ne ide mi i treba mi pomoć“ jedna je od onih stvari koje će djetetu trebati puno duže od škole.
Fotografije: pexels.com
O autorici:
Nikolina Đurić je socijalna radnica i dječja i adolescentna integrativna psihoterapeutkinja, s dugogodišnjim iskustvom rada s djecom, mladima i njihovim obiteljima. U svom radu posebno se bavi emocionalnim razvojem, regulacijom ponašanja i obiteljskim odnosima, naglašavajući važnost sigurnog i podržavajućeg odnosa između djeteta i roditelja.
