Sutra bih trebala ići kod tebe. Ali ne mogu. Nisam kupila lampione ni cvijeće. Nisam rekla djeci da idemo. Ne mogu. Ne mogu skoro ništa zadnjih par dama. Ne mogu ići na kavu s prijateljicom ni na večeru s prijateljem koju odgađam već mjesecima. Ne mogu do dućana ni do bankomata. Trenutačno ne mogu ni izvesti psa. Imam osjećaj da moje tijelo nekako zna kad dolaze ti dani – godišnjice, rođendani, Božić, Dušni dan – i počne se gasiti htjela ja to ili ne.
Tuga mi ne viri preko ramena već mi sjedne direktno na prsa i ne mogu se ustati. Ne mogu disati.
Prošlo je već 18 mjeseci otkad te nema. 601 dan. Već 601 dan radim stvari koje ne mogu. Dišem. Hodam. Radim. Podižem našu djecu. Budim se svako jutro u ovu stvarnost za koju ne mogu vjerovati da je moja. I cijeli život se odvija negdje između ‘ne mogu vjerovati da je ovo moj život’ i toga da ne mogu disati, spavati i postojati. Iako je prošlo već previše vremena otkad te nema to je u biti samo mala mrvica vremena bez tebe koje me još čeka. Vremena koje je ostalo meni, a trebalo je biti naše.
600 dana od tog najglupljeg ponedjeljka kad sam saznala da u sekundi život može, iz najljepšeg sna, punog planova i nade, postati noćna mora iz koje nikad neću pobjeći.
599 dana otkad sam otišla po tebe u Švicarsku.
598 dana otkad sam sredila tvoju papirologiju da možeš doma.
597 dana otkad sam spakirala stvari iz stana u kojem sam te zadnji put imala.
596 dana otkad sam ispred mrtvačnice grlila tvoj lijes i šaptala ti da te volim.
595 dana otkad si došao kući.
593 dana otkad smo te ispratili tamo gdje sad spavaš. Da si samo vidio koliko te ljudi voljelo, koliko ih je došlo na ispraćaj, i kako su samo naše cure bile hrabre i svakome od njih stisnule ruku. Da si vidio koliko je, na neki užasno morbidan način bilo lijepo i dostojanstveno. Kako zaslužuješ. Iako, poginuti na tako ružan način nisi zaslužio.
I tako, iako ne mogu, ustanem. Ustanem iz našeg kreveta i sjetim se da bi sigurno žugao da nam treba novi madrac jer bi te od ovog boljela leđa. Odem skuhati kavu i uhvatim šalice iz kojih smo zadnje pili kavu skupa. Sjednem na kauč koji si toliko volio. ”Kad se vratim iz Švice jedino me brine kako ću prevest kauč”. Upalim da svira pjesma s kojom sam se to jutro u glavi probudila. Znaš da sam tetovirala onu tetovažu o kojoj smo pričali par dana prije nego si otišao. Tvoj pas me gleda molećivo jer treba van. Čujem te kako joj govoriš ”Strpi se malo Puci” iako se zove Dalija. Udebljala se otkad te nema, nitko ju ne vodi da se satima istrčava po plaži. I znam da ti ne bi bilo pravo. Mislim da i njoj fališ.
Pas se pomiri sa sudbinom čekanja i ode leći na onaj tepih na koji te S. nagovorila da kupiš za stan. Tebi je taj stan bio usputna postaja na poslovnom putu, što se posebno vidjelo u tvojoj nezainteresiranosti da ga urediš. Njima je bio kao drugi dom i inzistirale su da ga uredimo da ti bude ugodniji. Tepih, prekrasni podmetači za čaše, umjetna božićna zvijezda, mirisna svijeća, ukrasne deke…sve sad čini naš stan ugodnijim i podsjeća me na tebe.
Nadam se da negdje tamo znaš da je S. uspjela upisati Klasičnu gimnaziju unatoč njenoj kroničnoj bolesti i slomljenom srcu koje je ostalo iza tebe. Bio bi tako ponosan na nju. Zdravlje ju i dalje zeza, ide na operaciju srca uskoro, ali se bori, grize i ne odustaje. Ista ćaća. Super joj je u srednjoj, ima divan razred i odlične profesore. I dalje igra Red Dead Redemption koji si kupio. Znaš da je izašla i nova sezona Cyber Punk serije? Cure su pogledale, ali ja ne mogu bez tebe. Nisam ni onu zadnju epizodu Yellowstona koju smo htjeli pogledat skupa. S. ti je tako slična. Tvoj osjećaj za pravdu, tvoje racionalno razmišljanje. I uvijek je u pravu, kao i ti što si bio. I ima tvoj osmijeh.
Odem spremit doručak. Glazba, naravno, svira non-stop, ali tebe nema da mi prigovoriš što ne podnosim tišinu. Podnosim ju još manje otkad nisi tu. Uzmem nož koji sam ti kupila za Božić, dasku za rezanje koju sam donijela iz tvog stana, u kuhinji za koju si me uspio nagovoriti da zamijenim taj zadnji put kad smo se vidjeli. Odustala sam od tih planova. Spremam doručak. Zovem M. da se ustane. Ona iz kreveta već žuga jer mora u školu. Još nije odlučila što želi upisati. Jako se trudi oko škole iako ju ta njena disleksija ubija u pojam. Ta vaša disleksija. Mrzim to što su gubitkom tebe izgubile jedinu osobu koja zaista razumije kako im je u školi, koliko je to njima zapravo teško. I dalje hrva. Znaš da je prošle godine bila viceprvakinja u dvije dobne kategorije i u hrvanju na pijesku? Išla je na europsko prvenstvo čovječe! Dobila je i priznanje grada i županije za sportašicu godine. Bio bi tako ponosan na nju. Sve je to odradila tužna, sa slušalicama na ušima i slomljenim srcem. Što je starija sve ti je sličnija, tvoj nos, tvoje usne i uši, tvoja tvrdoglavost.
Zovem i onu malenu da se ustane. Spava umotana u deku koju smo kupili za tvoj stan, s onim plišanim štakorom iz Ikee kojeg smo kupili kad smo bile kod tebe taj zadnji Božić. Znaš onaj kojem si dao ime Ricky? Svaki put kad dođemo u Švicarsku idemo u Ikeu na ručak. Upoznale smo predivne ljude s kojima si se tamo družio, koji nas ugoste svake praznike. Cure obožavaju Švicarsku. I dalje govore da je Gallen njihov drugi grad. Pogotovo ova tvoja mala. Tvoja maza. Gledam naše slike često i na svakoj ti visi s ruke, omotana ti je oko noge ili je stisnuta u tvoje naručje. Užasno joj fališ. Jako često satima plače prije spavanja. Prije par tjedana je bila u paničnom strahu jer je zaboravila tvoj glas pa smo do jedan u noći gledale tvoje videe. Trebala sam te više snimati. Trebala sam te i više fotografirati. Mala ti je krenula u peti razred i oduševila me! Super je u školi. Odgovorna, ozbiljna i želi biti najbolja što može. Kao ti što si bio na poslu. Ne igra više nogomet, ali ozbiljnije hrva. Imat će državno sada, prvo otkad te nema. Bio bi tako ponosan na nju. Ima tvoje oči, tvoju građu, tvoju brzinu. Ima onu tvoju hiperfiksaciju na neke kul stvari koje su vam zanimljive. Izluđuje me s tim kao što si me i ti izluđivao, ali volim to. Volim koliko su ti slične. Volim koliko te još ima u njima.
Ima te u njima i u svemu oko mene. Svi ti tragovi tebe me stalno podsjećaju da te nema.
Lome me, malo po malo. U stanu, u kvartu, u gradu. Park ju kojem smo se upoznali. Kafići koje smo voljeli. Pekara u kojoj smo kupovali onaj trokut sa sirom i sezamom svaki put kad bi prespavao kod mene na Meduliću dok smo bili momak i cura. Zgrada u kojoj smo se vjenčali. Ljekarna u kojoj smo kupili prvi test za trudnoću. Bolnica u kojoj su nam se rodila djeca. Pogrebni ured u kojem sam platila tvoju sahranu. Svaki metar, svaki kamen, svuda smo prošli. Bili. Smijali se i ljubili. Pili kavu i ne radili ništa. Planirali budućnost koju nikad nećemo imati. Gdje god da odem ne mogu pobjeći od toga da si tu a da te nema. A vjeruj mi, pokušala sam bježati. Bježim i dalje. Ponekad mi se čini da mogu izvući dan normalna samo ako se pravim da se ovo sve nije dogodilo, da nisi mrtav. Bježim od tuge koja mi stalno viri iza ramena, spremna da mi opet sjedne na prsa samo ako stanem na tren. Ponekad gutam suze i sama sebi govorim da ću kasnije plakat, kasnije bit tužna. Kasnije ću se slomiti, kad ću imati vremena. Umara me to bježanje. Umara me i ova tuga. Imam osjećaj da umara i sve oko mene, da sam naporna i Bogu i vragu.
Postoji jedan monolog Ricky Gervaisa u seriji o životu nakon gubitka, ide otprilike ovako: ”Ljut sam. Sitničav. Tužan. Ljubomoran na svakoga tko još ima nekog svog. Tužan sam cijelo vrijeme. Nisam više osoba koja sam bio. Ona je umrla i izgubio sam sve dobro, svu sreću i radost u svemu. Osjećam kao da sam ništa. Ljudi misle da sam dobro jer se smijem i zezam, i da je ovo trenutak slabosti. Ali nije. Ovo sam ja cijelo vrijeme. Nisam dobro. Sjećam se kako je bilo biti dobro pa glumim da jesam. Ali ovo sam ja. Ali želim biti ponovo dobro.” Taj monolog stalno vrtim u glavi.
Ne želim biti ova osoba, ova vječno tužna žena koja samo bježi od vlastitog života.
I onda dođu dani kao danas, kad sam sama. Mogla bi čitati, družiti se s prijateljima, šetati psa ili tisuću stvari koje ne stignem od bježanja i obaveza, ali teško se pomaknuti s mjesta kad tuga težine omanjeg slona sjedi na mojim prsima. Teško je disati. I onda ležim tužna. Tužna i ljuta na sebe jer sam tužna. Jer ne radim ni jednu od sto stvari koje bih mogla. Jer ignoriram sve divne ljude oko sebe jer ne mogu podnijeti da me sažalijevaju, da me tješe, jer ne želim plakati ispred njih. Sama sam s tobom, tvojim slikama, videima, s našim uspomenama. S glazbom koju ni u jednom scenariju ne bi smjela tako duboko osjetiti. Kada jednom ovom zafalim se tilu. Trag u beskraju. Rekao si. Moj si high. Never let me go. Unbreak my heart. Samo je ljubav tajna dvaju svjetova. Imam osjećaj da ću umrijeti od tuge. Da će me napokon stići i da se više neću moći iskoprcati ispod nje. Ne znam kako je moguće da je ovo sve stvarno i ne znam kako ću preživjeti noć. Kako ću preživjeti bez tebe. Kako ću preživjeti sve turnire, upise u školu, faks, njihove prve ljubavi, poslove, vjenčanja, našu unučad koju nećeš upoznati. Sve sretne prigode naših nećakinja i nećaka. Tvojih roditelja i braće. Naših prijatelja. Sve sprovode. Sve nove tuge koje život donese.
Nismo same, znaš? Ne trebaš o tome brinuti. Znaš kako kažu da se u muci poznaju prijatelji? Mogu ti reći da imamo najbolje prijatelje. Ti imaš najbolje prijatelje. Svi su bili za nas tu kad si otišao i svi su i dalje tu. I dalje brinu, i dalje pomažu curama. Teško mi je ponekad samoj sebi objasniti zašto se osjećam tako neizrecivo usamljena a realno, svi mi drže leđa i imam i tri mini verzije tebe koje su stalno tu kraj mene.
Zašto u duši osjećam prazninu koja se čini kao ponor do središta zemlje kada trebam donijeti neku odluku vezanu za cure koje nose posljedice za njihovu budućnost. Bez tebe, sama. Zašto me tako iracionalno ljuti papirologija u kojoj moram lagat da smo jednoroditeljska obitelj kad u mojoj glavi moja djeca imaju oba roditelja? Kad moram označiti da nisam u braku ili kad mi švicarci napišu da ispunim imena siročadi na formularu.
Zašto imam osjećaj da ću se utopiti u samoći kada moram tješiti djecu jer im fali? Tako im nedostaješ. Svima nedostaješ.
Mislim da je najveća laž koju sam čula o tuzi ona da vrijeme liječi sve rane i da s vremenom postane lakše. Možda ove rane malo zarastu, ali svako toliko nešto dođe i otkine te kraste. Nešto se desi što još malo zagrebe u to da te nema. I rana nikako da prođu. Nikako da prestane krvariti. Znam da se imam čemu radovati ljubavi, da me trebaju djeca i tvoj debeli pas. Znam da svijet nastavlja, a vrijeme nemilosrdno grabi naprijed bez tebe ali kad se umorim od bježanja i kad tuga sjedne na prsa najutješnija je pomisao da se tamo negdje u tvom grobu stišćem uz tebe. Da ovaj led samoće nestane. Da me stisneš uz svoje meko rame, da uvučem nos ispod tvoje ruke i osjetim opet tvoj najljepši miris. Da mi kažeš da će sve biti OK i tako zaspem. Da se probudim iz ove noćne more napokon.
601 dan je više nego dovoljno. Da mi kažeš ”Jutro ljube. Sve si to samo sanjala”. Jer ne mogu više bejb. Stvarno ne mogu.
Fotografije: unsplash.com
