Autor: Sonja Švajhler

što volim ili ne volim od kada sam mama

Zapravo bi bolji naslov bio – što mi fali, a što me posebno veseli od kada sam mama. Prije nego se nakostriješe supermame kojima ništa nije teško i majčinstvo im je piece of cake, a takvim mamama se duboko naklanjam na strpljivosti, te istim tim strpljivim mamama koje se ne libe komentirati kakve smo mi to (ne)majke koje kažu – zamislite, da nam je majčinstvo nekada jako teško; prije nego se te supermame nađu prozvanima i pozvanima komentirati, reći ću – ja sam supermama i meni je majčinstvo nekada užasno teško. A sada krenimo s nabrajanjima. Što ne volim od kada sam mama – ne volim ljeta. Ne volim ljeta od davnina. Točnije, ne volim ljetne vrućine. Te proklete ljetne vrućine koje mi dodatno otežavaju ulogu mame. Dijametralno suprotno tome –…

jesam li se promijenila?

Ovaj tekst trebao je biti kampanja i predstavljanje divne, drvene, dizajnerske stolice za klince, slovenskog brenda pod imenom Froc. Ove fotografije nastale su sa svrhom da vam pokažem kako Froc stolac raste kako rastu naša djeca. Htjela sam vam reći kako se moj Luka osjeća sav važan jer je dobio novi stolac, na kojem se osjeća dovoljno velik kao i mi, odrasli. Htjela sam vam reći kako je dizajn divan i uklapa se u toplinu svačijeg doma. Ali, život se u kratkom periodu promijenio za 180 stupnjeva i pronašli smo se u situaciji u kojoj jesmo. Izolirani. Odvojeni. U strahu. Iz tog razloga, ovaj tekst će biti o tome kako se naša svakodnevnica promijenila. I kako je ta promjena izazvala promjenu i mene kao žene, odnosno nas kao roditelja. Živimo…

život u doba korone

Kako izgleda život u doba korone? Ne znam odakle bih počela. Ono što znam je da ne bih vjerovala da mi je netko rekao kako će prvo pasti meteor i da ću to zapravo vidjeti i čuti dok ću ispijati kavu i pisati kolumnu na svom balkonu. Zatim će uslijediti potpuna psihoza jer se pojavio izrazito zarazan virus koji može dovesti do kolapsa zdravstvenog sustava što će rezultirati velikim brojem umrlih ljudi koji neće moći dobiti adekvatnu zdravstvenu njegu. Zatim će nas udariti potres koji će razoriti pola našeg grada do mjera da ne znam kada i hoćemo li opet šetati ulicama našeg lijepog grada, lizati sladoled i nabacivati selfije. Netko mi je poslao meme koji me nasmijao, a zapravo je poprilično istinit – da sam gledala film ovakvog scenarija,…

što danas znači biti tata?

Jeste li znale da je danas Dan očeva? Nasmijala sam se nedavno tekstu našeg kolumnista i supertate Željena, na temu dana Žena, nadajući se da će za današnji dan poslati još jedan od svojih satiričnih tekstova. Ali ništa, nema teksta. Mora da je i Željen zaboravio da je Dan očeva. Ovo je treća godina zaredom što na sam dan pišem kolumnu o očevima. Prve godine smo zaboravile da se Dan očeva uopće obilježava. Druge godine smo pogreškom objavile tekst par dana ranije i time pokrenule lavinu čestitki divnim očevima na jedan sasvim običan četvrtak, da bi se kasnije ispravljale. Prošle godine smo se pripremile s podsjetnikom na mobitelu, a ove godine je nešto drugačije. Iako opet tekst pišem na sam dan, ovaj put je ipak emotivnije. Doživljavamo li očeve još…

što znači biti žena

Dan žena, još jedan u nizu onih „važnih“ dana u godini kada sve prštimo od energije, od podrške jedne prema drugima, od solidarnosti, od isticanja prirodne ljepote, od ženske snage, slavljenja borbe za žene, you name it. I onda prođe taj dan i vraćamo se u onu staru kolotečinu koja podrazumijeva suočavanje s predrasudama, stereotipima, osudama, kritikama, ma nazovite to kako želite. Dan žena, taj veliki dan kojim slavimo sva ekonomska, politička i društvena postignuća. Ali, sve mi se čini da zaboravljamo na činjenicu da nam sva ta postignuća ništa ne znače dok same ne pronađemo samopoštovanje, a s tim u paketu i poštovanje prema onoj drugoj ženi, koja bori u sebi istu borbu kao i ti. Kao i ja. Sve smo se suočile s predrasudama. I te predrasude se…

za njih, čija riječ utjehe je kao majčino krilo

Gubitak je težak. Gubitak ostavlja bez riječi. Gubitak boli iznutra. Gubitak je razarajuć. Na gubitak se nikada ne možeš pripremiti. Možeš predosjećati, ali nikada se pripremiti. Gubitak nije fotogeničan. Gubitak nije instagramski. Gubitak stvara nelagodu okolini onoga tko je izgubio. Jer gubitak ostavlja bez riječi. Ostavlja bez riječi utjehe. Gubitak mijenja. Gubitak otupljuje. Gubitak zastrašuje. Ali gubitak je dio života. I učim se to prihvatiti.

valentinovo prije vs. valentinovo poslije djece

Spadate li među one koji slave Valentinovo? Ili ste teški realist i taj dan smatrate komercijalnim trikom? A možda ste utopist koji Valentinovo slavi svaki dan? Kako provodite taj dan? I još slađe pitanje, kako izgleda Valentinovo prije i poslije djece? Oduvijek sam spadala u prvu skupinu. Valentinovo sam morala obilježiti, pa makar i na onaj najtipičniji način – s crvenom ružom i crvenim srcima na sve strane. Ljubav na steroidima. Ma zašto ne? Ali, danas mi je draže vratiti se u srednjoškolske dane i baš tako proslaviti Valentinovo – iščekivanjem komadića papira s ispisanim ljubavnim riječima… Valentinovo prije djece. Zar je to ikada postojalo? Ne mogu se sjetiti kako sam vrijeme uopće „trošila“ u tom periodu, a kamoli kako sam slavila Valentinovo. Možda se ne sjećam poklona, ali se…

…pamtim samo sretne dane… zbogom

„Pamtim samo sretne dane…“ zvuči tako jednostavno. Prošlo je točno mjesec dana. Mjesec dana tišine. Mjesec dana moja poruka stoji nepročitana. Sada na viberu više ne piše „zadnje viđen 16.prosinca“… sada piše „zadnji put viđen davno“… Mjesec dana svaki dan ispisanih riječi. Mjesec dana isplakanih suza. Mjesec dana donošenja odluka da nećemo više plakati. Mjesec dana gledanja u albume naših fotografija. Mjesec dana ispunjenih s milijardu pitanja i niti jednim odgovorom… Mjesec dana hladnih i bistrih jutara, obasjanih najsjajnijim suncem. Onako kako je volio.

dragi moj braco

Dragi moj braco… Toliko toga bih ti htjela reći… Toliko toga osjećam… Toliko me toga boli…. Toliko sam suza isplakala… Toliko toga stoji još u meni i čeka… Plakala sam braco moj… Dva dana sam plakala, bez da sam uhvatila zrak… Braco moj, plakala sam dok sam ti birala odijelo i cipele… Dok sam prstima prebirala po tvojim košuljama i odjeći… Dok sam otvarala tvoj parfem i mirisala ga ne bi li mi te barem na trenutak vratilo i barem da ti u tom trenutku kažem sve što nisam stigla… Nisam stigla braco moj, jer je ovaj život toliko užurban da nekada prekasno pogledaš na taj sat… Pogledaš na mobitel i pošalješ poruku… Ne shvaćam braco moj da je moja poruka tebi ostala zauvijek nepročitana. Jesi li znao koliko sam…

prijatelj za cijeli život

Sjedimo nedavno suprug i ja i gledamo naše dječake kako se igraju. Znate, ona igra dječaka, koja je rubna s potencijalnim ugrožavanjem života, jer oni se naguravaju, hrvaju, posvađaju, viču, „klepnu“ jedan drugog po glavi, trče po stanu i hvataju se i sve to uz krikove smijeha. Koji vrlo često završi suzama. Onda se zagrle. I taj trenutak, ta slika njih dvojice kada se zagrle – to je moj smisao.