Kada mi je žena tog čudesnog jutra pokazala plusić na testu za trudnoću osjetio sam leptriće u trbuhu. Možda je bolje reći da sam osjetio – ogromne leptire, leptirčine. Teško je to opisati. Nisam paničario, bio sam presretan i uzbuđen do te mjere da sam u toj pozitivnoj jutarnjoj ludnici u kojoj još nisam bio svjestan nadolazećeg kaosa, potegnuo u kuhinju i nazdravio sa dvije čašice domaće šljivovice. U biti, nisam bio svjestan činjenice da ću postati tata sve dok nisam ugledao svog sina “oči u oči”, bez obzira na devetomjesečnu pripremu i na sve tečajeve koje smo prošli moja draga i ja.
Vjerujem da većina očeva nije svjesna što se zapravo događa sve dok žena i dijete ne dođu doma iz bolnice i dok na svojoj koži ne osjeti što se dogodilo i jednostavno si kaže :“čovječe, pa ovo je moja obitelj“. Ta nesvjesnost cijele situacije me držala dosta dugo, moram priznati. Znao sam doći doma s posla i opet se pitati je li ovo sve moguće, koliko je život jednostavan i lijep – novi život je nastao, a ja sam otac tom malom živom biću.
Mnogi prijatelji, obitelj i poznanici me često znaju pitati kako je biti tata, kako to sve fukncionira. Moj odgovor je uvijek isti: Biti tata je najljepše što se u životu može dogoditi, taj osjećaj je neusporediv sa bilo kojim drugim. Pustimo na stranu uspjehe u poslu, pobjede reprezentacije, fešte i putovanja, druženja. Biti roditelj je nešto najposebnije što ljudsko biće može iskusiti, biti roditelj je nešto najposebnije što ljudska psiha može primiti. Naravno, uz taj neopisiv osjećaj ljubavi i odgovornosti idu i ostale stvari koje nisu toliko lagane, upravo suprotno, jako su teške. Pa krenimo redom: nedostatak vremena, nespavanje, umor, (ne)društveni život, okretanje svojih životnih rituala naglavačke, živciranje – sve su to normalne situacije roditeljstva, barem mojeg. ALI, kada malac navečer zaspe nakon cijelog dana dječjeg tulumarenja, čovjek osjeća zadovoljstvo i sreću zbog cijele te sitacije (ne samo zbog toga što je mali napokon zaspao), bez obzira na umor i sve ostale stvari koje sam nabrojao a ima ih još i puno više.
Taj osjećaj očinstva nadilazi sve, kao da čovjek dobije neku unutarnju nevidljivu snagu s kojom može dati više, kao da u utrci automobila iskoristite ‘nitro’ kojeg ste već iskoristili, kao da u boksu uzmete – nedopušteni stimulans ‘doping’ u zadnjoj rundi i pobjedite ili kao da u košarci imate zadnji napad za pobjedu – promašite, a sudac dosudi nepostojeći prekršaj za vašu momčad i na kraju ipak dođete do pobjede. Hoću reći, iznimno je lijepo biti otac i ponosan sam što sam nositelj te uloge te bih svakom poželio da osjeti taj izniman osjećaj koji nadilazi aposlutno sve što je čovjek do tog trenutka iskusio. Biti tata je nešto posebno.
