Nitko nas ne može pripremiti na ono što dolazi poslije poroda niti ne bude uvijek sve onako kako smo zamišljale. Mnoge majke ne osjete odmah povezanost s djetetom niti se osjećaju spremnom za tu najbitniju ulogu u životu. Nažalost, ponekad nam ni naši najbliži ne mogu pomoći. Usamljenost, depresija, strah, tuga , tjeskoba znaci su postporođajne depresije koja se javlja kod jedne od deset žena. Jedna od njih je i Danijela, supermama osmomjesečne Ele, koja je s nama podijelila svoje iskustvo i svoju priču koja će zasigurno pomoći svima onim mamama koje se nalaze u sličnoj situaciji.
“Preživimo i taj dugo očekivani trenutak, porod, i tada bi trebalo krenuti najljepše i najposebnije razdoblje u našem životu (tako nam barem svi pričaju kad smo trudne). Da, trebalo bi, ali često nije baš tako. Kod mene također nije bilo baš tako…
Sam porod je protekao bolno, ali zahvaljujući stručnim i dobrim liječnicima, medicinskim sestrama i pomoćnom osoblju te mom suprugu, bilo je ugodno i svakako nezaboravno iskustvo. Uzevši u naručje to maleno biće koje je raslo u meni 9 mjeseci rodila se jedna riječima neopisiva vrsta ljubavi. Drugi dan nakon poroda mojoj djevojčici bilo je potrebno učiniti neke dodatne pretrage i to mi je bio okidač kad je krenulo neumorno plakanje. Um mi je govorio kako je „normalno“ plakati nakon poroda i kako skoro sve žene plaču (tako piše na internetu i tako sam učila u medicinskoj školi – to je uglavnom posljedica bujice hormona). Nakon pet dana provedenih u bolnici i nakon svih pretraga koje su bile u redu mislila sam da će biti kraj tim potocima suza kad stignemo kući.
Došavši kući svi su se divili preslatkoj maloj bebici, uzeli je u naručje, nosili i tepali dok ne bi počela plakati. Plač bebe bi uvijek bio znak da bebu mora uzeti mama jer jer je sigurno gladna i nitko je osim mame ne može, ne zna i ne bi trebao umiriti. Svi bi onako iz običaja pitali kako je prošao porod, dojim li i spava li beba dobro po noći. Unatoč mojim odgovorima da dojim i da sam jako usamljena (kad gosti odu i kad suprug ode na posao ili na kavu sa svojim prijateljima) i da često plačem odgovor bi bio da je to normalno nakon poroda i da se samo moram naviknuti i sve će biti super. Kako je vrijeme prolazilo shvatila sam da mi se život raspada u tisuće dijelova i kako to uopće nije život koji želim i koji me čini sretnom. Sve manje sam se čula sa svojim prijateljicama, sve lošiji odnos imala sa svojim suprugom i sve manje sam komunicirala sa svojim najbližima jer sam imala osjećaj da me nitko ne razumije. Željela sam nešto promijeniti i odgovore sam počela tražiti na google-u čitajući o postporođajnoj depresiji. Većina tih tekstova govori o vrstama depresije i u kojoj fazi treba posjetiti psihijatra te o tome kako puno žena pati od postporođajne depresije. Pitala sam se kako meni moze pomoći činjenica da tolike žene pate nakon poroda i da nisam jedina. Nisam mogla prihvatiti kao moje rješenje odlazak kod psihoterapeuta ili psihijatra, bila sam duboko u sebi uvjerena da ja to mogu i moram sama sa sobom riješiti. Tragajući tako, naišla sam na neke predivne priče ljudi koji su bili u teškim životnim sitacijama, a danas žive sretnim životom. Poučena tim pričama i knjigama shvatila sam da je ključ samo u meni tj. u mom pogledu na moj život i mojoj odluci da budem sretna. Pročitavši priče majki koje su izgubile ili ne mogu imati svoju djecu, ljudi koji su ostali bez svojih bližnjih kad su se najmanje nadali itd. shvatila sam da bi mnogi od tih ljudi bili sretni da imaju život kakav imam ja.
Svakog jutra otvorivši oči krenula sam zahvaljivati što sam se probudila pored svoje žive i zdrave djevojčice i pored svog živog i zdravog supruga, što imam žive i zdrave roditelje, sestre, zahvaljivala sam se na sunčevim zrakama koje bi ulazile kroz prozor i tako sam svaki dan sve više pronalazila razloga za zahvalnost. Kad bi moje misli krenule u ponor zaustavila bih ih tako što bih se prisjetila mojih razloga za zahvalnost. Vježbala sam svaki dan svoje misli da mislim na nešto lijepo ako već moram misliti. Uvjeravala bih sebe kako sam predivna majka jer je moja djevojčica željela da joj budem baš ja majka i sigurno sam ja najbolja majka za nju kao što je svaka druga majka svome djetetu. Porodom svog prvog djeteta rodila sam se i ja kao majka i kao što ja nju učim životu tako ona mene uči majčinstvu. Ne postoje pogreške koje sam učinila kad sam bila depresivna jer to su sve bile samo situacije koje su me dovele na put bolje osobe, bolje supruge, bolje prijateljice i najbolje majke. Još uvijek ima trenutaka kada me moj um želi odvući u onaj ponor negativnih misli, ali upravo tada se sjetim svoje odluke da biram biti sretna SADA i krenem u sebi zahvaljivati na svakom osmijehu i plaču moje djevojčice svjesna da mnoge žene sada bi sve dale da mogu to imati. Tada kreće val sreće, tada postajem svjesna sadašnjeg trenutka i zagrlim sa ogromnom zahvalnošću svoju djevojčicu, a svaki njen osmijeh mi je potvrda da sam zaista najbolja majka kakvu je ona željela prije nego je došla k meni. Svaki onaj raspadnuti komadić mog života počeo se sastavljati u nešto još ljepše nego što sam mislila da želim.
Zahvalnost i vjera da život sastavlja baš ono najbolje za nas pa čak i u trenucima kad se ne čini tako čini nas sretnim ljudima. Zahvaljujte, vjerujte i odlučite biti sretne sada, a život će vam vratiti tako da bude još ljepši nego što mislite da može biti.”
Danijelu možete zapratiti na instagram profilu @mama_elici
