1. mjesec
Enormna količina sreće koja se pojavi u prvim danima polako se počinje miješati s iscrpljenošću i podivljalim hormonima. Kad spavaš, cijelu prostoriju kao da ispuni anđeoski dodir. Samo, kako da te natjeram da spavaš kad bi se trebalo spavati – noću!?
2. mjesec
Nespavanje, plakanje, grčevi, nespavanje, plakanje, grčevi… Koliko dugo traje ovaj mjesec ??? Jesi li se ti to sad nasmiješila ? Jesi, jesi ! Evo i još jedan osmijeh! I samo tako, kao izbrisan gumicom, umor je nestao.
3. mjesec
Beskonačno duge šetnje u kolicima trenutno su jedino rješenje za tvoje spavanje, ali ne i za moje odmaranje. Imaš izuzetno dobar radar – čim mama sjedne da odmori (ili samo pomisli da legne!) ti se probudiš. Ali kad se probudiš, način na koji otkrivaš svoje dijelove tijela je prekrasan! A način na koji se upoznaješ s predmetima oko sebe izuzetno je slinav.
4. mjesec
Počeli smo svi pričati tvoj jezik : aku, gu, ga, ka, da-da. I ne znam da li mi se čini, ali kao da malo manje plačeš. I malo bolje spavaš. Držiš čvrsto i ponosno svoju glavicu, a oči svijetle kad upijaju sve oko sebe. Nemam više memorije na mobitelu od svih tvojih slika i snimaka. Zar sve što ti dospije pod ruku baš MORA odmah ići u usta ?
5. mjesec
Nema više „gdje ostaviš bebu – tu je i nađeš“. Počinješ roštiljati po podu toliko brzo da se pitam kako ti se ne vrti u glavi. I odazivaš se na svoje ime! Gledaš me s pogledom prepunim ljubavi i ideš spavati svaku večer u osam sati. Ja sam najsretnija osoba na svijetu!
6. mjesec
Ja sam najumornija osoba na ovom cijelom svijetu !!! Čokolada i kava su moji najvjerniji prijatelji. Budiš se svakih sat i pol, plačeš, stalno si gladna, sliniš poput bernardinca i vrištiš čim na sekundu izađem iz tvog vidokruga. Što se događa??!!!?
7. mjesec
Bojim se reći kako ne bih urekla, ali kao da malo bolje spavaš. No svejedno nema odmora. Ako odem u kupaonicu netko polako, ali sigurno, ide za mnom. Da, da, to si ti. Krećeš se na svakakve načine; nekad kao vojnik, nekad kao tuljan, nekad ideš četveronoške, nekad guzovozom, nekad unazad, a nekad pribjegavaš dobrom starom roštiljanju. Sve u svemu, nemaš mira. (Gdje je nestao onaj slatki miris iz tvoje pelene? Ovo je nepodnošljivo!!)
8. mjesec
Sklonili smo sav moj nakit, sve stakleno i lomljivo , izvadili sve baterije. Ništa što je manje od veličine moje šake nije ispod metar visine. Ti si puzajuća neman. Dvozuba preslatka napast. Ti si uragan.
9. mjesec
Neumorno mašeš, ali tek nakon što su ti svi koji su te pozdravili okrenuli leđa. Kad se mazimo daješ mi slatke, slinave poljupce, ali čim ih trebaš pokazati u javnosti, gledaš me kao da sam te tražila da otrčiš maraton. Hoćeš probati svu hranu i stalno radiš čučnjeve (jel i bebe imaju upalu mišića?) Preslatkim glasom zoveš tatu, ali mamu samo kad plačeš. Najljepše si i najdivnije biće na svijetu (osim kad se ljutiš kad ti uzmem igračku. Tada si trozuba neman.)
10. mjesec
Postala si još slađa, ako je to uopće moguće! Isprobavamo nova jela (što se i vidi po tvojim pelenama), nezaustavljiva si u puzanju (kako te ne bole koljena?!) i podsjećaš na malog pijanca dok se gegaš držeći se za stol i namještaj. Nisi kao druge bebe – spavaš i dalje jednako slabo. Samo je moje tijelo valjda već naviklo.
11. mjesec
Naša velika curica sve razumije. Znaš točno što smiješ, a što ne, ali kao da voliš da ti ponavljam NE milijun puta. (Možda misliš da ću popustiti?) Jako voliš jesti sama. Poslije svakog jela idemo ravno u kadu. Jako voliš blato i prašinu. Poslije svakog izlaska idemo ravno u kadu.
12. mjesec
Kako je moguće? Već je prošlo 365 dana ?! Čini mi se kao da sam jučer držala u naručju malu štrucu tešku 3 kile. (Sada imaš već 10!) Kao da si preko noći postala curica koja pokušava imitirati mamu i tatu i svijet oko sebe. Sjećam se tvog prvog pogleda, izgubljenog i mutnog, kad su te stavili meni na prsa odmah nakon što si ugledala bolnička svijetla. Sada su te oči ispunjene znatiželjom i zaigranošću. Svijetle jače od svih žarulja. Sjećam se tog mirisa, svilenkaste kože, sitnih prstiju stisnutih u šaku. Sada ti prstići obavijaju moje dok zajedno koračamo kroz dan. Sa srećom, strahom i uzbuđenjem gledam te kako spavaš, curice moja od godinu dana, smišljajući kako da usporim vrijeme i da te zauvijek imam ovako.
Nadam se da ćeš se još dugo ovako veselo i zarazno smijati.
PETRA
Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.
