Neki ga zovu Djed Božićnjak. Neki ga, kao ja, od milja još uvijek zovu Deda Mraz. Drugi ga zovu samo Djedica. Ovdje u Italiji zove se Babbo Natale. Kako god ga zvali, to je uvijek onaj dobri djed obučen u crveno od glave do pete, s dugačkom bijelom bradom koji se na Božićnu noć spušta kroz dimnjak i u tišini ostavlja djeci poklone ispod bora. I bez kojeg ne može proći niti jedna Coca Colina božićna reklama.
Volim Dedu Mraza. Kad pomislim na Božić pomislim na njega. Pomislim i na to kako sam ga se kao mala uvijek bojala. Na svim slikama s djedicom ja sam sva uplakana i crvena. Ali ipak nisam odbijala sjesti mu u krilo. Željela sam tu vreću punu slatkiša. Ipak sam bila dobra i slušala roditelje, pogotovo pred Božić. I veselila se djedici.
Ove godine moj je sin napokon svjestan Božića. Zna da će mu, ako bude dobar, djedica donijeti veliki poklon.
Ima onih koji misle da za djecu nije dobro da vjeruju u Djeda Božićnjaka te da bi takva mala “laž” mogla negativno utjecati na odnose između roditelja i djece. Jer ipak su roditelji ti koji nikad ne bi smjeli lagati svojoj djeci.
Ne mogu se složiti s tom tvrdnjom. Niti želim. Ne znam kad sam prestala vjerovati u njega. Ne sjećam se onog trenutka kad sam otkrila da poklone ne donosi djedica s bijelom bradom nego mama i tata. Dogodilo se sve spontano. Ne vjerujem da sam se razočarala. Bila sam dovoljno zrela za istinu. Čak su i istraživanja pokazala da djeca tu dugo skrivanu tajnu otkriju negdje oko sedme godine života, u većini slučajeva sama te da su njihove reakcije uglavnom pozitivne.
Želim da moje dijete vjeruje u Djeda Božićnjaka. Barem do te sedme “kritične” godine. Najviše zbog toga što mislim da je mašta bitna u odrastanju djeteta te je normalan i zdrav dio djetetovog razvoja. Mašta potiče imaginaciju, kreativnost i znatiželju. U današnjem svijetu kad su djeca izložena svemu onome čemu inače ne bi trebala biti, kada sate i sate provode ispred iPada i video igrica, vjerovati u sjedog djedicu koji ne postoji čini se zaista bezazleno. Čak je i nama odraslima u životu ponekad potrebno malo čarolije, možda se baš i zato toliko veselimo Božiću. Možda baš zato i želim da moje dijete vjeruje u Djedicu.
Želim da moje dijete vjeruje u Djeda Božićnjaka jer želim da jednog dana kad odraste ima najljepše i posebne uspomene vezane uz Božić, baš kao što ih imam i ja. Još i dan danas sjećam se onog uzbuđenja večer prije Božića i one sreće na Božićno jutro kad bih ugledala poklone ispod bora. I jedva čekam da to uzbuđenje i sreću vidim ovaj Božić na licu svoga sina.
Želim da moje dijete vjeruje u njega do kad god želi jer Djed Božićnjak ne donosi samo poklone. Umjesto da se brinemo hoćemo li i kada ćemo im reći da Djedica ne postoji te da poklone donose mama i tata, trebali bi ih naučiti da je Djedica nešto puno više od samih poklona. On donosi sreću i dobro. Naučimo ih o ljepoti darivanja drugih koja ne treba biti isključivo vezana uz materijalna dobra. Naučimo ih dijeliti sreću s drugima. Pustiti ih da vjeruju u Djedicu koji drugima donosi dobro može biti samo dobro za njih. Pustimo djecu da budu djeca. Ne požurujmo ih da odrastu.
Ako ništa drugo, barem znate da će zbog Djedice (i zbog poklona) bit poslušni….barem do Božića. 🙂
MARTINA
Supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Funkcionira poprilično dobro s obzirom na konstantan nedostatak sna. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige kad uhvati vremena, šetnji po Ikei kad nema gužve, maštanja i trčanja. Voli kreativne i zanimljive ljude, inspirirati i biti inspirirana.
