Bila sam nedavno s Moranom kod zubara i ispostavilo se da mora napraviti svašta nešto, ali kako je ona ‘nekooperativan pacijent’ (čitaj: ne želi gledati u zubarku, a kamoli nešto drugo), predložili su mi neku vrstu opće anastezije za djecu. Da skratim priču, dogovorili smo dodatne konzultacije s doktorom da saznamo sve što mislimo da trebamo znati pa da donesemo odluku. Zašto sam sada odjednom iz jednine počela pisati u množini? Iz sasvim jednostavnog razloga – tamo sam bila JA, ali na konzultacije idemo MI. I ja i muž. Zajedno.
I svaki put kada tako odlučimo, osjećam se pomalo posramljeno, pomalo nesposobno i nesamostalno. Onako, kao da imam strašnog muža koji mi ne dozvoljava da koristim mozak i sama donesem odluku. Točnije, svaki put imam osjećaj da to drugi misle o meni. I strašno mi smeta jer takva tvrdnja ne može biti dalje od istine. Mi smo tim i ponosim se time što sve velike odluke donosimo zajedno. Ne zato što nismo sposobni odlučiti sami, ne zato što jedno mora imati kontrolu nad drugim ili zato što smo posesivni pa moramo znati sve o onom drugom. Jednostavno oduvijek imamo takvu dinamiku. Da, on zna kad sam išla kupiti uloške, kao što i ja znam što je ručao na poslu. Ne zato što MORAMO to znati jedno o drugome i polagati si račune, već zato što uživamo zaista dijeliti život. Što će biti dosta nezgodno u slučaju razvoda, kako si često znamo napomenuti. Kroz šalu, naravno, šta ste se odmah stis’li?
Pa kako onda ne bismo zajedno odlučivali o stvarima koje se tiču našeg djeteta? Ja to gledam kao promišljeno i pametno ophođenje. Ovako će uvijek jedno od nas biti hladne glave, ali više perspektiva ćemo dobiti zajedno. Ovako se jedno može sjetiti pitanja koje drugo neće, a bitna su. Na kraju krajeva, ovako smo oboje jednako uključeni u život ovog miksa naših gena. Ali nemojte se dati zavarati, za mene je to način života koji sam morala naučiti.
Jer, vidite, oni negativni osjećaji koje ja imam o svojoj ‘ovisnosti o partneru’ nisu izmišljeni. Prva osoba koja se uvijek spotiče o to je moja mama. Moja mama, koja je nas odgajala kao i velika većina žena – sama. Iako je moja mama bila u braku šesnaest godina, kada je postala udovica, njen način života nije se puno promijenio. Je, moj tata je donosio ‘novac u kuću’, ali je moj tata isto tako bio kamiondžija koji je više vremena bio na putu nego kod kuće. A kada je bio kod kuće, nije imao pojma koji sam razred, kako mi se zovu prijatelji i na koje aktivnosti idem. U životu mi je bio na jednom nastupu, ali to samo zato jer sam tad imala 15 godina i izbrojala sam mu se u facu kako ne sudjeluje u mom životu. Moj tata je ‘kvalitetno vrijeme’ sa mnom provodio tako da on popravlja kamion, a ja se klatim po dvorištu. Ili on pije kavu s mlijekom i dec kole uz crveni Marlboro, a ja u autu ispred kafane sjedim i slušam muziku. Ja sam obožavala svog tatu, da se razumijemo, i vjerujem da je on volio mene. Ali isto tako mogu mirne duše reći da se i nismo pretjerano poznavali. Bili smo si ok frendovi. Kao lokalna ekipa koju imaš tamo gdje ljetuješ. Genijalni ste si tih par dana godišnje, ali ne možemo baš pričati o povezanosti koja prelazi granice svjetova.
Zato je tu bila moja mama. Moja mama koja je odlučivala sve što se odlučiti moralo – od toga što ćemo ručati taj dan i koliko mašina veša će oprati, do toga gdje ćemo na ljetovanje i kamo se selimo. Odlučivala je sve o Petrovom liječenju, nadzirala moje boravke u bolnici, vodila evidenciju lijekova, alergija, navijala satove za antibiotike i upisivala u kalendar sve nastupe, roditeljske sastanke i dječje predstave. Moja mama je imala muža koji je bio, kao i većini žena iz te generacije, čovjek s kojim dijeli stan i krevet, ali svoje terete, obaveze, muke i strahove zadržava za sebe.
I to je bila osnovna stvar od koje sam ja bježala cijeli život. Toliko žena u mojoj obitelji mi je, kroz odrastanje, toliko puta reklo: “Bolje da si sama nego da si s nekim, a sama.”, da sam si to ugravirala negdje u pozadinu mozga. I odlučila sam da je to jedini način na koji pristajem biti u vezu, pristajem biti u braku. Ako ću biti u zajednici, onda ću u toj zajednici i živjeti.
I dalje smatram da je to najpametnija odluka koju sam donijela u životu. Ne mogu reći da je moj brak najkvalitetniji, ne mogu reći ni da je bez mana, isto kao što (nitko od nas) ne može reći da će zaista trajati vječno. Ali i da dođe do tog trenutka, moj jedini povod za okrenuti se i otići bio bi trenutak kada vidim da više nismo zajedno. Jer onda ću mirne glave otići i biti sama – ako to već ionako jesam.
I zato se često dijalog mene i mame završi zbunjenim smijehom s obje strane. Kao kada me, na primjer, pita zašto dijete ne vodim u Disneyland kao što sam pričala. I zatim ju zbuni moj odgovor da Oliver tada ne može na godišnji, na što ona, s iskrenim čuđenjem pita zar ja ne smijem u Disneyland bez muža. Tada kreće smijeh jer joj ja objašnjavam kako SMIJEMO bez njega i MOŽEMO bez njega, ali NE ŽELIMO bez njega. Jer želimo da je i on u Disneylandu. I jer želimo da i on sudjeluje u prvom doživljaju svoje kćeri. I jer on želi biti s nama, a ne dobiti usmeni izvještaj u dvije rečenice. Zašto nam je smiješno?
Jer je mene moja mama vodila u Gardaland kada sam imala 8 godina. Išle smo same. Sa šest smo išle same u Veneciju – ona, ja i moj brat u stomaku. Većinu ljetovanja smo proveli sami nas troje (nakon što se Petar rodio), isto kao što smo išli sami u svatove, na krštenja, obiteljske rođendane i male izlete. Moja mama se svaki puta pozitivno šokira što ja ozbiljno želim da je moj muž s nama svugdje i što to isto želi i on. Nitko ga ne tjera štapom.
“Da sam ja čekala njega, nikada nigdje ne bismo otišli.” To je njena najčešća izjava. I apsolutno je istinita. I meni je jasno da je tada, kao što postoji i danas, naprosto velik postotak ljudi razdvojio život. Ljudi rade na terenu, ljudi imaju vagon obaveza, ljudi jedva spajaju kraj s krajem i zajedništvno nije uvijek moguće. Ali se i dalje na tome mora raditi. Jer puno je tu više onog ‘onako ti je kako si napraviš’ nego što si želimo priznati. Ponekad je jednostavnije upregnuti kao konj i odraditi sam. Lakše je ne sukobljavati se s tuđim mišljenjem i napraviti kako želiš. Ali to nije svrha zajedničkog života.
Ponekad treba napraviti ustupke, progutati dio ponosa, učiniti kompromis na svoju štetu – kako bi se na dulje staze dobilo ono što zaista želimo. Jer lakše je ostati živjeti u velikoj kući sa svekrvom, a muž nek šalje pare. Jer lakše je kafenisati na Korzu s frendicama svaki dan, nego se uputiti u nepoznato i naučiti novi jezik. Jer lakše je vikendom poslati djecu baki, a onda svatko na svoju stranu. Jer lakše je sjediti u tišini na mobitelu, nego se organizirati, ustati s kauča i otići s djetetom voziti bicikl. Svi troje. Istina, djetetu ne trebaju i mama i tata da vozi bicikl. Ali ih ona sigurno tu želi oboje. Uostalom, ja želim da smo tu oboje. Jer sam davno odlučila da neću biti samohrana majka koja je u braku. Pa makar to znači da oboje idemo na sastanak kod zubara.
Jer iako nismo postali ‘jedno’ od dana kada smo se vjenčali (a nadam se da nećemo doći do tog stadija koji uključuje lobotomiju), ipak smo postali zajednica. I zato kao takvi moramo fukcionirati. Zajedno.
MAJA
Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.
Ovo je zaista odlican clanak.. bas ono sto ja dozivljavam daleko od mjesta u kojem sam rodjena i daleko od roditelja. Suprug je dobio ponudu za posao i otisla sam za njim, s njim, bez obzira sto sam ja tada radila u svojoj struci i sto mozda nikada ovdje vani ne cu moci raditi u istoj. Otisla sam bez obzira sto zna proci tjedan dana kad je on na sluzbenom putu, a ja jedva cekam da dodje kuci jer je trenutno jedina osoba s kojom mogu pricati ozbiljno, jer s dvjema klinkama ne mozea pricati ozbiljno ?.. i bas to, dijelimo svaki trenutak, odlazak u family parkove, setnje, razgovor i odlucivanje vezno oko svega sto se tice cura, naseg zivota, financija (i da, moj suprug trenutno je jedini koji paru donosi kuci) i svega ostalog. Jer bez obzira sto ga cesto nema, nasa obitelj smo mi, a ne cure i ja.. odlican clanak, totalno sam se poistovjetila i pronadla u njemu ????
Odlican tekst. Mislim da je dosta ljudi odraslo s figurom oca kojeg povrsno poznaju i zato ti danasnje djedovi lude za svojom unucadi, vjerojatno shvativsi sto su propustili sa svojom djecom.
Isto tako danasnji roditelji su mozda iz ovih razloga prepopustljivi prema svojoj djeci i simpaticni su im razmazeni ispadi. Svaka generacija ima svoju pricu. Ne mogu se odluciti sto je gore.
Promatrajući brakove ljudi oko sebe koji se svode na novac i trčanje za istim, na društvene mreže i iskonstruiranu stvarnost na njima, na zajednicu koja to nije…jedino što mogu je odlučiti da to ne želim. Bravo Majo! Više bi ljudi trebalo ovo pričati!
I to je tajna dobrog braka – to zajedno! Moj tata je radio u firmi koja je bila logistika kamiondzijama, i isto ga nikad nije bilo. U srednjoj skoli je dosao na roditeljski i nije znao koji sam razred i kako mi se zove razrednica. Srecom, dozivjela sam njegovu krizu srednjih godina i sad ga gledam kako i s mamom i s nama, a ponajvise s mojim djetetom, ima bolji odnos. Ali jos se cudi mom muzu koji je doma s djetetom buduci da je trenutno nezaposlen, jer zna da on takvo sto ne bi mogao ni u najluđim snovima!