Odakle početi? Toliko toga želim podijeliti s vama, ali nikako pronaći vremena. Puno vas je pitalo kako se uhodavamo, kako smo uhvatili ritam, i sve sam inspirativno htjela podijeliti s vama, ali to će ipak pričekati neki drugi tjedan, jer moram se rasteretit s drugim stvarima. Faze. Te faze kod djece me ubijaju u pojam. Kada ono postaje lakše? Uvijek neka briga, uvijek neka luda faza, a sve mi se čini da pubertet počinje s 2 i pol godine.
Majčinstvo je divno, biti mama je zaista privilegija, trudnoća i porod su posebna iskustva, osjećaj prvog udarca u trbuhu je zapanjujuće. Pogled na svoju, tek rođenu bebu… ma sve se to ne može opisati, jer je za svaku ženu posebno. Ali, nitko ti ne kaže što te čeka kada dođeš doma. Nitko ne kaže što te čeka kada prohodaju. Nitko ne kaže što te čeka kada navrše dvije godine. Nitko ne kaže kada postaje lakše. Znam i za onu “mala djeca – mala briga, velika djeca – velika briga” i vjerujem vam, apsolutno vam vjerujem. Upravo zato me brine kako ću “hendlati” velike brige, kada pucam sada na ovim “malima”.
Umorna sam. Užasno sam umorna i iscrpljena. I ne želim se prikazivati savršenom i idealnom, jer situacija kod kuće je sve, samo ne idealna. Ako pojam idealnog u majčinstvu uopće postoji. Razmišljam kako moj dan izgleda… E pa ovako… prvo moramo razjasniti radi li se o onih 20% kada je dobar dan ili 80% slučajeva kada je moj pubertetlija od 2 godine nemoguć. Obzirom da sada spava, i imam svega 20 minuta za napisati što mi je na umu, o onih 20% neću ništa reći, već se odmah bacam na problematiku.
Od trenutka kada otvorim oči ujutro, a otvorim ih nasilno, moj dvogodišnjak ne prestaje s urlanjem. Da, on je shvatio da postiže sve ili cendranjem ili glasnim urlikanjem. Iako, kod mene ništa ne postiže osim da ga pokušavam nadglasat. Da, nadglasat i nemojte mi molim vas početi sa savjetima kako moram mirno s njim razgovarati – ma no shit Sherlock?! Samo mi prije recite kako da dođem do faze kada on želi slušati? Kako dobiti njegovu pažnju?
Metode koje sam do sada isprobala, bile su poprilično bezuspješne – ignoriranje kada vrišti – funckioniralo je poprilično kratko. Zato jer ja nemam snage izdržati svaki dan vrištanje i praviti se da se to ne događa. Znam da je to njegov način da pridobije moju pažnju, ali drage mame, vjerujte mi da moje dijete ima moju pažnju, zaista je ima. Crtamo, igramo se autićima, sviramo, pjevamo i plešemo, ali zaista ne mogu i apsolutno ne prihvaćam da moram biti otirač vlastitom djetetu kako bi bilo sretno.
Isprobali smo i metodu kazne kada vrišti – stavimo ga u njegovu sobu, bez igračaka dok se ne smiri, zatim dođem do njega i objasnim mu zašto je zatvaranje u sobu posljedica njegvog ponašanja – i nakon minimalno sat vremena pregovora, objašnjavanja, urlikanja i kažnjavanja – smiri se. Problem je u tome, što opet nakon toga prvom prilikom nastavlja po svom i izbaci sam sebe, a i mene iz takta.
Što njega izbaci iz takta? Prevelik komadić sjemenke u kruhu koji sam pekla, smjer vjetra, reklama na tv-u za vrijeme crtića (za ovo jedino imam razumijevanja), ako nisam gledala u njega pozorno dok je slagao kolonu autića, komarac koji je proletio preglasno, prekratko je spavao popodne. Da, rekli bi – R.A.Z.M.A.Ž.E.N. i slažem se s vama. Ne znam u kojem trenutku se to dogodilo, jer zaista dajem sve od sebe da ne popuštam i da budem dosljedna.
Isprobala sam i metodu pozitivnog uvjetovanja. “Ako pojedeš ručak, idemo i parkić.” To nam tek nimalo ne funkcionira. I ta metoda pozitivnog uvjetovanja uvijek završi na metodi “Ako ne pojedeš, ne idemo nigdje”. Kada je opiranje ručku u pitanju, isprobala sam i varijantu – jest će kada ogladni. Nula bodova. Mogao bi umrijeti od gladi, a ja bih umrla od brige da ide spavati gladan. Začarani krug.
Razgovarala sam s dječjim psihijatrom koji mi je savjetovao da moram biti dosljedna. Ako ga ne mogu nadglasati – bolje da niti ne pokušavam. Ali, moram ga obuzdati. E sad mene zanima kako da ga obuzdam kada sam u tome sama? Kada mi u tome apsolutno odmaže okolina? Ako odredim što i kako i zašto ne smije ili smije pojesti (npr slatkiši), a bake/djedovi/tete/ujaci popuste i na prvu daju sve. Taj doktor mi je savjetovao da viknem. Ali, viknem tako da nadglasam njega. I vičem sve dok on ne shvati da sam ja glavna. I tako ja viknem i onda krene – “ma nemoj vikati, on je mali, ne razumije te” i to je rečenica na koju dobijem ospice. I to je rečenica koju si svi daju za pravo izreći. Dakle, dobra mama bi trebala mirno zagrliti dijete i reći mu da ga razumije zašto mu smeta smjer vjetra, ali Vakula je već jučer najavio da će biti južina, mirno zagrliti i odslušati urlikanja i udarce zato jer nije za ručak torta od kinder čokoladica nego varivo koje sam sinoć nakuhavala kako bih ujutro mogla s djecom u parkić, ne bih smjela viknuti “ne smiješ šarati s flomasterom po zidu, nemoj prolijevati vodu po stanu”. Dobra mama bi trebala dozvoliti svome djetetu da svoju kreativnost izražava šaranjem i rezanjem namještaja u stanu?
E pa po mom mišljenju, dobra mama će svom djetetu odrediti granice – kada se smije prolijevati voda (jer pušemo mjehuriće slamkom), kada se smije crtati rukama s temperama i gdje se prljave ruke peru i brišu, dobra mama neće nakuhavati 375 jela kako bi pogodila što njenom djetetu taj dan odgovara, dobra mama je ona koja i vikne kada se nešto ne smije, ali bude utjeha kad god je djetetu to potrebno. I zato mi nemojte postavljati ovo pitanje, nemojte sugerirati da ne vičem kada je dijete neposlušno i da trebam dati slobodu da radi što želi jer je “mali i ne razumije”. Smatram da je moje dijete vrlo pametno i bistro i da zna što smije, a što ne smije, znam da svojim ponašanjem traži moju reakciju, i pokušavam otkriti najzdraviju metodu da i njemu i sebi pomognem. A ta metoda je ponekad, ili vrlo često da se pretvorim u Momster.
Ima dana kada je divan, kada sve ide kao po špagi, kada se mazimo i pričamo i crtamo, ali kada su loši dani, poželim ne ustati iz kreveta. Začepiti uši i nestati. A možda me najviše, kada je ova tema u pitanju, nervira to što se osjećam sama. Kao da ga sama odgajam. Jer, bez ikakvog suzdržavanja mogu reći da mu svi sve puštaju. SVI. A znate što me najviše izludi? Kada čujem “kada god ga ja čuvam, on je divan”. A ja ću vas pitati – jeste li mu išta uskratili? Je li tražio nešto što ne smije, a vi ste popustili? Možda nije niti tražio, jer drugi najčešće sami predlažu zabavu koja je svakom klincu odlična. A kada se umori, kada se udari, kada se prepadne, kada je nervozan, kome to dijete šaljete? Mami. Mami da ga utješi, mami da ga uspava, mami da ga ohrabri i mami da ga umiri. Lako je tako, zar ne? Pa ako već i je tako, zašto ne dobivam podršku? Zašto se ne složimo u odgoju djeteta? Zašto zajedno ne budemo dosljedni? Sigurna sam da bi postigli puno više.
SONJA
Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
Što za tebe znači biti majka? Biti nježna i puna strpljenja, biti kaotična i uplakana bez ikakvog razumnog razloga, biti savršena i nesavršena, biti umorna i puna energije istodobno. Biti najsretnija na svijetu u kaosu majčinstva.
Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Može se preživjeti i sa par sati sna. Teško je, ali predivno. Ne moraš sve sama, iako možeš apsolutno sve sama. Prihvati samo onu pomoć koja će tebe umiriti. Mirna i sretna mama znači i sretno dijete. I sretan muž.
Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj? Otkačena.
Blog: Little Miss Twiggy
Instagram: @littlemisstwiggyblog
