Upravo sam završila s čitanjem bloga MISUSOVO o tamnoj strani majčinstva, kimajući glavom toliko da sam imala osjećaj da će mi ista otpasti s ramena. I onda sam otišla na fejs, gdje je jedna žena napisala kako toliko čita o tamnim stranama majčinstva da se pita hoće li ikada poželjeti imati djecu. Nije osuđivala niti ništa slično, već samo dala svoj osvrt na ono što čita u svojim internet krugovima.
Što me navelo da razmislim. Kakvu ja sliku majčinstva dajem svojim prijateljicama bez djece? I hoće li one imati zbog toga veći strah od majčinstva ili samo realnija očekivanja? Sjećam se da sam jednom svojoj prijateljici Maji rekla: ajme moram prestat pričat o svemu tome jer ti nikad nećeš htjeti djecu. Razvit ćeš paranoju. To mi je tada bilo strašno smiješno, ali danas sam se na ovaj komentar na facebooku baš zamislila.
I rekoh… hajde da ja napišem tekst o pozitivnim stranama majčinstva, o svijetlim i nevjerojatnim trenucima sreće i radosti što sam postala mama. A onda se probudio i moj Zmaj. Jako, jako, jako loše raspoložen. Nakon malo slatkog maženja u krevetu krenula je dreka i opaki tantrum, čijeg se razloga više ne mogu ni domisliti. Nakon pokušaja smirivanja istog (bezuspješno), pa držanja u čvrstom hvatu, pa natezanja oko oblačenja, pranja zubiju i svega ostalog što spada u sasvim običnu dnevnu rutinu, došla je baka spasiteljica a ja sam sjela za kompjuter da napišem tekst o svijetloj strani majčinstva. Ha. Ha. Ha. Inspiracijo, gdje si zapela?
No dobro, mislim si ja, možda bi ovo moglo imati i terapeutski učinak. Kao, da ne mislim na svu tu dramu, nego se okrenem pozitivi. Dok se ne dosjetim leptirića, sreće, ljubavi i cvijeća, htjela bih reći da sam i ja primijetila da se puno piše, barem u mojim krugovima, o negativnim stranama majčinstva. O umoru, drami i tegobama. O stresu, nedoraslosti i nekompetentosti koju SVAKA mama osjeti. I mislim da je to dobro. Ne ne mislim da trebamo stalno kukati, ali mislim da su te priče, tekstovi i postovi, prava savršena protuteža svemu čime nas bombardiraju mediji. „Kad sam postala mama, život je dobio smisao.“, „ Moj/a xy mi je sve na svijetu.“, „Sretnija sam otkad sam mama.“ – vrišti sa svih strana. Reklame za pelene, dječju hranu i proizvode prikazuju ušminkane, prekrasne, mirne i sređene mame koje s radošću hodaju/igraju se/ pričaju sa svojom ušminkanom, prekrasnom i mirnom djecom. Aha. Možda je to neka paralelna realnost. Istina je negdje između ove dvije „struje“. No danas se više piše o ovom mračnijem kraju – jednostavno zato jer nikad nije. Ja sam puno pričala i pisala o svojem baby bluesu jer smatram da sam ja osobno premalo o tome znala. Da, bilo je mama koje su mi samo suosjećajno prije poroda rekle- kad god trebaš razgovor tu sam, zovi bilo kada. I bilo je mama koje su mi rekle da budem spremna na sve. Ali na TO me nitko nije pripremio.
Sjećam se, tada sam naletila na tekst Ane Meštrović – Majčinstvo me ne ispunjava, i isplakala dušu od olakšanja. Toliko sam bila sretna radi tog teksta da sam joj se odmah javila s porukom. I dobila potrebnu utjehu. Ne, majčinstvo me ne ispunjava. Ne, nisam sretnija otkad imam dijete. Ne, moj život nije s djetetom dobio smisao. Sve, ali sve što sam bila i što sam osjećala prije nego sam postala mama, potenciralo se. I ono dobro i ono loše. A sad, ajmo na svijetle strane majčinstva, prije kraja ovog teksta hahahhaha!
Ljubav
Ljubav potpuno drugačija od svih drugih ljubavi. Nema to veze s tim da ti zbog te ljubavi ništa nije teško jer je, teško mi se ustat nakon 4 sati sna ili provest noć budna zbog tuđeg začepljenog nosa. Je. Teško mi je. I radije bih ujutro pila kavu nego presvlačila pelene. Ali zbog te ljubavi odmah bih skočila pod auto umjesto njega, ako bi ga to spasilo. Svaku bolest koju ima potpisala bih da je prenesu na mene u sekundi. (sjećam se da je to moja mama znala reći meni, sad znam da je to i mislila). Kad me zagrli s tim malim šakicama i kaže mamice, o bože, ne mogu taj osjećaj usporediti ni sa čim. Imam puno ljubavi u svom životu, a ova je posebna baš kao emocija. Kao da je beskrajna.
Radost
Koliko god me može natjerati u bijes ili suze, toliko me može rastopiti od radosti već u sljedećoj sekundi. Dovoljno mi je da ujutro dođe u moj krevet s tim blesavim osmijehom ili prasne u smijeh na nešto totalno meni neprimjetno i instant se promijeni moje (ne)raspoloženje. Taj dječji smijeh, nepokvarena sreća, prisutnost u trenutku slama mi svaki otpor i brigu.
Ponos
E ovo mi je najsmješniji dio majčinstva/roditeljstva. Na sebe sam ponosna tek kad postignem nešto svjetskih razmjera, ali na Njega sam ponosna kad se pokaka. Hahah. Možda malo pretjerujem, ali mislim da će svaka mama znati o čemu pričam. Od sjedenja, puzanja, hodanja, do prvih riječi ili čak pristojnosti koje dijete iskaže, svaka je ta stepenica nešto od čega ti srce pukne od ponosa. Neki dan je Zmaj otišao do konobara, platio našu cugu, i uzeo ostatak. Mislim da sam izgledala kao da je upravo primio nobelovu nagradu za mir. Nekome ništa, a mamama, takvi sitni uspjesi u koracima prema odrastanju mogu popraviti čitav dan.
Ovo ide i u drugom smjeru. Od 24 sata, zavisno o tome koliko otpada na san, ostatak vremena mame preispituju sebe. Barem ja. Mogu li bolje? Kako da postupim? Radim li ispravno? Sve važem, gruntam, razmišljam. A ponekad kad stanem, budem ponosna na sebe. Kad sam ponosna na njegov uspjeh, to ide i u mom smjeru. Bravo stara, vodiš biznis, pišeš, izlaziš, družiš se s mužem, a još si uspjela i u tome da dijete kaže molim, hvala, izvoli, oprosti. You rock! Moj je Zmaj još mali, a razmjere ponosa kad krenu veći uspjesi, mogu tek zamisliti. Osobito kad kao roditelj vidiš da imaš dijete koje je dobar čovjek. Amen.
Inspiracija
Zbog Njega sam pokrenula Mamasita and son brand, on mi je dao inspiraciju za hrpu blogova i tkestova, kao što su brojne druge mame baš zahvaljujući djeci postale blogerice pa neke čak i influencerice. Povezala sam se s drugim mamama, naučila puno o ljudskoj psihi. Svaki dan dobijem inspiraciju. Makar i za kukanje 
Ja, samo bolja
Nedavno sam pročitala i tekst o tome kako te dijete neće učiniti boljom osobom. I ima smisla. Ali ako težiš tome i prije nego postaneš roditelj, onda hoće. Povest će te na opaku vožnju. Pokazat će ti sve tvoje sijene i sve tvoje prednosti. Pravi vlakić straha i sreće istovremeno. Navest će te, ako si pametan ili pametna, na to da naučiš voljeti sebe s malo manje uvjeta, da naučiš da su greške samo prilike za poboljšanje, da možeš uvijek bolje ali da i ono gore trebaš prigrliti. Ako možeš dijete voljeti bez obzira na sve što čini, možeš li tako voljeti sebe?
Practice what you preach. Meni je oduvijek želja bila djetetu prenijeti što manje obrazaca koji će ga kočiti i što manje glupih uvjerenja. Što više osjećaja da može sve ako zamisli i potrudi se i da cijelim putem može uživati. U usponima i padovima, uspjesima i neuspjesima. Da izrazi emociju, ne potiskuje, ali se ni ne zadržava. Da može raditi što voli i živjeti od toga. Opće je poznata stvar da djeca ne slušaju nego gledaju, uče promatranjem, i baš zato, nastojim biti bolja. Nastojim pobjediti svoja ograničenja i pokazati mu, a ne samo pričati, o prekrasnom i ispunjenom životu. Na tome sam mu najviše zahvalna.
Trenuci
Ne znam jel to zbog toga što mi je dan počeo kako je počeo, ili zbog toga što ne postoji puno malih već malo velikih stvari koje majčinstvo čine svijetlim i veselim, ali zadnja stavka su trenuci. Ne mogu reći da mi se revolucionarno promijenila kvaliteta života (čak suprotno) ili da sam globalno puno sretnija nego prije, ali ima hrpa tih trenutaka presretnosti. (znam da to nije riječ, ali nema druge osim pre- sreće). Jutra kad se svi zajedno mazimo u krevetu, večeri kad čitamo knjige i sve se smiruje u stanu, zaletavanje u more, šetnje šumom, blesiranje na trampolinu, mali razgovori s pametnom glavicom, zagrljaj, poljubac, emocija koja se prelijeva kad ga stisnem, zajednički ručak, neka smiješna rečenica, trčanje kad dođem po njega u vrtić… Hrpa je to sitnih malih trenutaka koji rastu s vremenom i mijenjaju se, budu drukačiji a opet toliko slični.
Uglavnom, sve ono što se priča je istina. I dobro i loše. I tamno i svijetlo. Majčinstvo (roditeljstvo) je kaotično klupko svega toga. Bipolarnost kako veli Lipstick Mom. I super je kad se i o ovom ne tako lijepom piše i priča. I o jednom i o drugom. Super je jer onda znaš i dalje da si luda, ali isto tako znaš – da nisi sama u toj ludosti. Mame, volim vas! Možemo mi to!!!
IVKA @ivkas_passion
Ja sam žena. Žena koja budi strast u drugim ženama. Vjerujem u moć i snagu koja dolazi iz ranjivosti. Vjerujem u ples kao psihoterapiju. Vjerujem u život kao strastvenu igru u kojoj se isprepleću privatno i poslovno. Moj poziv je Angels body and Emotions, a kreiram i majice Mamasita and Son. Održavam radionice za žene koje ih pokrenu, osvijeste i osnažuju. I pišem.
Pišem kako bih najlakše iskristalizirala svoje slijedeće korake u životu, kako bih podijelila s drugima lijepe i manje lijepe trenutke i kako bih svoju strast za životom i plesom prenijela na druge žene i potaknula njihovu inspiraciju. Slobodno mi se obratite ukoliko želite individualni sat ili radionicu za svoj tim ili prijateljice.
Blog: Ivka Armanda Todorović
