Božić nije natjecanje tko će više poklona kupiti

Lampice. Šljokice. Kolačići. Adventići. Kuhano vino i germknedla – miriše na Božić.
I miriše na pretjerivanje. Imam osjećaj da pripreme za Božić  svake godine počinju sve ranije i ranije. Za par godina ćemo iz badića još puni pijeska i soli, uskočiti u božićne džempere. No, ne želim debatirati o tome. Postoje dvije strane. Oni koji se krenu pripremati za Božić netom nakon Velike gospe i oni normalni.
Najčešće su ovi koji su ranoranioci i bit moje teme danas.
Pretjerivanje u toliko pogleda. Sve megalomanski, ali najviše bodu u oči dječji pokloni. Kao da se roditelji međusobno natječu tko će svom djetetu kupiti što veći i što skuplji poklon.
Darivanje djeteta je lijepo, ali stanemo li na sekundu i zapitamo li se čime ga darujemo?
Stvarima. Predmetima. Istim onim koji će za tjedan dana biti bačeni u neki tamni kutak sobe i zaboravljen. Kao i svi prije njega.
Ali osjećaj neće biti zaboravljen. Ljubav. Bit Božića.
Sjećam se svog Božića 2014. Ili možda 2013? Nije ni bitno. Sjećam se, to je bitno.
Bio je to prvi Božić nakon što su se moji odlučili napokon rastati. U tim periodima mog života moja mama je financijski bila – pa otprilike kao većina Hrvata u prosincu – prosinac inače isiše iz tebe i zadnju kunu i sretan si ako nisi ništa ispeglao na rate. Jer to tako mora biti. Pa Božić je.
Sam osjećaj da smo nas tri po prvi puta same na Badnjak je bio zastrašujuće čudan. Dodaj na to financijsku oskudicu i mamine hrpe konfuznih misli i dobit ćeš ne baš filmski prizor.
A meni – meni je to bio najdraži i najljepši Božić. Nismo imale megalomanska sranja, osamnaest vrsta kolača niti bor od pet metara, ali imale smo mir. Ispričale smo svoju priču jedna drugoj, očima i srcima.
Molim vas recite mi na kojem štandu na Adventu se kupuje mir?
Za poklon sam tada dobila knjigu „Smisao života jednog psa“ i ispriku u maminim očima – oprosti što nisam imala za više.
Osjećala sam se kao govno. Ne zbog poklona jer je on bio magično dobar, već zbog one sakrivene suze u njenim očima. U očima one koju sam tada voljela više od ikoga ( tada – jer sada i sama imam svoje dijete pa se tablica mrvu izmijenila, ali MAMA VOLIM TE!). Moja mama se osjećala loše jer sam ja dobila „malen“ poklon. Što uopće znači malen poklon?
Poklon je poklon. Bor je bor. Kolači su jednako fini i ako ne izgledaju kao Victoria Secret anđeli.
Bit poklona je pokazati nekome da ga čuješ što izgovora, da razmišljaš o njemu i da si ga se sjetio.
Bit Božića nije natjecanje tko će više i tko će skuplje.
Nije ni to tko će imati više ukrasa i lampica jer postoje i oni koji nemaju niti jednu lampicu.
Bit je da ti srce napravi salto ili dva jer upravo je ta knjiga bila nešto o čemu sam trubila da želim pročitati, a moja mama je to jako dobro čula. Nije me slušala s pola uha jer je paralelno objavljivala fotku našeg bora od pet metara na Instagram.
To je bit Božića.

Osjećaj koji nosiš zauvijek i sjetiš ga se kad ti je teško, a mama je daleko.