JOŠ JEDNA PRIČA O PENJANJU, ŠETANJU, ĆEVAPIMA I POROĐAJU

Ponedjeljak. Pola pet ujutro, budi me bol u leđima. Znala sam to je to. Početak trudova, barem po pričama. Krenuli su i lagani trudovi. Pokrenula sam se i ja, onako nonšalantno iz kreveta, ali misleći kako možda i nije ništa. Muža sam to jutro otpratila na posao, a ja sam ipak išla provjeriti imam li sve spremno, provjeriti još jednom popis za bolnicu, za mamu i za bebu. Onda sam išla u kupaonicu, istuširati se i oprati kosu, urediti se ako ipak nešto krene. Trudovi sve jače stišću i dolaze. U 13 sati imala sam naručeno kod ginekologa, ali tek je bilo 9 ujutro, a meni trudovi sve jači.

Oko 10 zovem muža da možda ipak dođe s posla jer ovi trudovi ne prestaju, a nama treba 90 minuta do bolnice pa bi bilo bolje ipak krenuti. Oko 11.30 mi krećemo za Rijeku. Oko 13. sati dolazim u bolnicu. Nemam pojma gdje se što nalazi, odlazim od jednog do drugog šaltera s trudovima. Pa u jednu zgradu pa u drugu zgradu. Pa čekaj red na pregled kod doktora. Pa nervozno čekaj red. Pored mene sjedi jedna trudnica koja je došla samo na pregled, naglašavajući drugoj trudnici kako je izričito došla na dogovoreni pregled kod primarijusa, i govoreći joj onako usput: „Pa nećeš valjda danas roditi, na tako ružan datum, 19.3.? Čekaj barem još koji dan!“  Moram li napisati što sam tada mislila, vrištala sam u sebi. Jer, ako niste znali, jedino važno kad ideš roditi je prije svega izabrati datum, pa onda sve ostalo. Zanemarivši to što sam čula, a što mi je tako ostalo u pamćenju svih ovih godina, bila sam u relativno dobrom stanju jer nisam znala što me čeka, a to je valjda i najbolje. Panika me nije hvatala. Napokon ulazim na pregled i nakon pregleda doktor mi govori kako još nije vrijeme, nisam dovoljno otvorena, trudovi su tada i nekako prestali i smanjili se. Doktor mi govori: „Možete biti u bolnici nekoliko dana jer to zna potrajati ili možete kući, jer vi danas nećete roditi.“

Što sam prvo pomislila? Znači to onda nije to, lažni trudovi ili što već. Što da radim u bolnici? Idem ja doma, mislila sam u sebi. I tako ja napustila bolnicu, govoreći mužu da je lažna uzbuna. Bili smo gladni i odlučili ići do centra grada kako bi nešto usput pojeli, pa ćemo odlučiti što dalje. Išli smo u neki fast food na ulici, i pojeli s nogu te ćevape i lepinju.  Trudovi su bili postojani još uvijek. Odlučili smo popiti kavu, jer kad smo već tu, što ćemo odmah doma. Šetamo mi tako ulicom, svakih nekoliko minuta zastanem, jer me trud hvata, ali to nije ništa, jer ja danas neću roditi, a uostalom nije moj datum za roditi. Iako mi je termin već prošao. Šećer na kraju je bio kad smo, ne znam kojim povodom, odlučili popiti kavu na vrhu jedne robne kuće gdje je prelijep pogled. Da, bilo je odlično, penjala sam se i penjala na taj peti ili šesti kat s trudovima. Jedva sam došla do gore, jedva. Ne znam ni sama danas kako. Pili smo opušteno kavu, razgovarali i čudili kako su me samo tako pustili, a ja imam trudove. Nije nam bilo baš svejedno sad otići kući koja je udaljena 100 km, a da bi se možda za par sati opet trebali vratiti. Jednostavno nam je bolnica predaleko. Zaključili smo nakon puno pregovaranja kako je najbolje da se ja vratim u bolnicu pa neka me zadrže koliko treba. Bilo je oko 19 sati kad smo se mi vratili u bolnicu i objasnili liječnicima i medicinskim sestrama da me zadrže u bolnici dok ne rodim. Tada me nisu ni pregledali jer sam to popodne bila na pregledu. Dok sam se ja smještala u sobu, poslala sam mužića u trgovinu jer kao trebat će mi hrane, jer tko zna koliko ću ja ovdje ostati. Dok se on vratio bilo je oko 21 sati navečer. Odlučio je prespavati kod bratića, pa ćemo ujutro vidjeti što i kako dalje. Tada sam javila mami kako ostajem u bolnici, ali tko zna kad ću roditi. Obukla sam se u spavaćicu i odlučila malo prilegnuti. Dolazi medicinska sestra i govori mi što sam ostala u bolnici, jer da imam prave trudove ja bih vrištala, a ne ovako ležerno ležala. A ja joj govorim kako imam trudove cijeli dan i sad ne popuštaju nikako. Odmahnula ona rukom i otišla. Ma nisam ležala ni pola sata, eto mene u kupaonici, povraćala one moje drage ćevape i samo sam osjetila kako nešto curi, plodna voda. Brišem sve za sobom i trčim po sestre govoreći im što mi se dogodilo. One laganim korakom idu po doktora, neka on mene pregleda. Doktor dolazi i pregledava me i govori: „Ona ide u rađaonu, otvorena je osam centimetra.“  Aha! Tko je sad u pravu?

Da ste samo vidjeli medicinske sestre kako su ostale šokirane i u nevjerici. To se sve odvijalo oko 23 sata. Zovem muža da što prije dođe jer će prisustvovati porođaju. On mi kaže da je baš mislio odmoriti. E pa nema odmora, sin stiže! Samo ću napisati još jednu zgodu s porođaja. Kako bi prisustvovao porodu moj muž je trebao platiti određeni iznos, ali medicinska sestra nije imala sitno za vratiti, pa je on oko ponoći jurio do autobusnog kolodvora da rasitni, no srećom stigao je na vrijeme na porod.  Već sam previše napisala za ovaj tekst, možda drugi put o samom porođaju i mom pokušaju za porod u vodi. Ali samo ću reći kako je u 2:42 rođen zdravi dječak. Nakon što su mi svi govorili kako danas neću roditi, kako imam preblage trudove, kako trebam ići kući i kako sam prvorotkinja pa ja ne znam razlikovati lažne i prave trudove, rodila sam svog dječaka. Sve bih ponovila, i penjanje stepenicama, šetnje gradom i ćevape. Isplatilo se, a vjerujem da je zbog svega toga i sam porođaj bio barem malo lakši i prirodan. Zato buduće mame, samo hrabro i nemojte jesti ćevape pred porođaj!

Foto: Unsplash, privatna arhiva

SARA @sara.astrid_m