jedanaest mjeseci razlike

unsplash.com

Vani je bio lijep dan i odlučila sam ga iskoristiti kako bih te izvela u šetnju. Da obje ta malo dosadna četiri zida iskoristimo za uloviti koju zraku sunca i nadisati se svježeg zraka kako bi, tješeći se, lakše zaspala.

Nosim tako u kolicima sedmomjesečnu tebe iz zgrade i trbuh u petom mjesecu trudnoće. Šećemo kvartom i ne mogu ne uočiti poglede prolaznika. Vide tebe u kolicima, a onda skuže i trbuh. Čak mi na trenutke bude neugodno. Pognem glavu niže i samo te nastavim gurati i pričati ti kako prolaze auti. A onda čujem: “Ajme dijete, pa zar još jedno dijete nosiš?”. Uhvatio me sram. Znam, sada kada imaš dvadeset mjeseci, pitam se zašto me bilo sram i čega sam se točno sramila? Gledam tvoju devetomjesečnu seku koja se okreće na sve strane i zamišljam si ponovno tu scenu u glavi gdje sam trebala reći: “Da, malena će dobiti svoju seku, najbolju prijateljicu.“.

Imala si dva mjeseca kada smo tvoj tata i ja saznali da sam trudna iliti tuđim riječima “opet trudna”. Htjeli smo malu razliku između tebe i seke/brace. Doduše, iznenadilo nas je da je moguće tako brzo (da, svjesno smo znali što i kako radimo, ali svejedno). I kao kod većine budućih roditelja, onih koji su htjeli i onih koje je plus iznenadio, javio se strah.

Živjeli smo u malom podstanarskom stanu gdje nam je boravak bio ujedno i spavaća soba. Mjesta za drugi krevetić nismo imali. Odnosno, imali bi da smo izbacili kutnu. Uhvatio nas je strah, uhvatila nas je briga. Sami tvoj tata, ja i ti. Uskoro i seka. Kaže tvoj tata: “Bit će to sve dobro, nas dvoje možemo sve, kako smo do sada, budemo i dalje”. I stvarno, te njegove riječi su obrisale suze s moga lica. Ne mogu reći da je obrisao i strah, ali znala sam da smo zajedno u tome.

Nekolicinu je poznanika razveselila ponovna objava trudnoće, ali bilo je i komentara tipa: “Što opet trudna?”, “Kad će treće?”, “Ajmo u okladu koliko ih još bude”. Zanimljivo kako si svi daju za pravo komentirat tuđe živote, mala moja. Ne mogu reći da nam nije smetalo, ali nismo pridavali previše pažnje tome. Nas dvoje smo naučili da rukom u ruci prolazimo sve nedaće ovog vremena. I uvijek iznova shvatimo koliko smo si međusobno, kao obitelj, važni. Naposljetku, neovisni smo, imamo, hvala Bogu, svoja primanja i mogućnosti pružiti vam potrebno u životu. I to nas je vodilo. S vas dvije smo postali samo jači i uporniji. A i doslovce nas je prestalo boljeti briga što netko kaže. Drago nam je da smo drugima toliko zanimljivi da smo im postali tema razgovora.

I uvijek sve krene nabolje, na ovaj ili onaj način. Uz muku smo našli drugi stan gdje konačno imamo spavaću sobu odvojenu od dnevnog. Stan gdje smo došle tvoja seka i ja iz rodilišta i gdje smo gledali tvoje prve korake. Svašta se događa u ova, nama nova, četiri zida.

I jučer smo izašle van. Nosila sam tako tebe na boku, seku u nosiljci, a tvoj tricikl u desnoj ruci. Putem do igrališta su nas neki drugi, novi ljudi isto gledali. Ali ne, ovaj put nisam spustila glavu i nisam osjetila sram. Osjećala sam se ponosno jer sam znala koliko je snage potrebno tvom tati i meni da vas dvije podignemo i stvorimo od vas divne osobe. Neću lagati – umorna sam, počela sam piti i kavu, ali sam sretna. I ponosna, da. Najponosnija.

Nikolina Dronjak, žena divnog supruga i majka dviju djevojčica između kojih je razlika jedanaest mjeseci. Pored tih titula, nosi i titulu više medicinske sestre koja je, trenutno, one bolničke uvjete zamijenila kućnim, nimalo lakšim. Pored svega, voli kuhati slana jela jer je sa slatkim na Vi, a voli i čitati. Ima i neke svoje mušice u glavi koje se tiču reda i organizacije, ali sve se to savršeno uklapa u njezin kreativni obiteljski nered.