Mama sam. Nisam mađioničar. Iako se ponekad zaista osjećam k’o David Copperfield (jel on još nastupa btw?). Neki trenutci bivanja mamom me iscrpljuju. Ne znam evo koliko je puta normalno podići s poda nešto što je moj sin bacio. Vjerujem da postoji neki razuman broj, no meni se čini da stalno nešto podižem. I stalno se pitam kamo nam odlazi vrijeme? Kako je moguće da nam treba 45 minuta da se spremimo za plažu?!
https://www.instagram.com/p/B0dzzQ9BCTA/
S druge strane, otkrivam neke nove vještine. Primjerice pokušaji da ga kvalitetno nahranim, pokazali su mi koliko sam snalažljiva.
Imam puno više samopouzdanja nego prijašnjih godina, svjesnija sam sebe i svojih mana, ali sada puno češće ističem svoje vrline. Također, nemam srama što se Davida tiče, uviđam da bih za njega napravila stvari koje mi nisu svojstvene. Ništa protuzakonito (zasad).
Zbog njega se više zauzimam za sebe, jer se time zauzimam i za našu obitelj. Govorim glasno kad pomislim da me se ne cijeni i pokušavam smanjiti samokritičnost koja me prečesto opterećuje u svakodnevnom funkcioniranju.
Mi roditelji zaista jesmo čarobnjaci. Imamo nevjerojatne instinkte koji nas upozoravaju na nevolje, nevjerojatan zaštitnički osjećaj zbog kojeg ćemo na kraj svijeta ako treba i najnevjerojatniju ljubav zbog koje (uglavnom) znamo što radimo.
I još jedna važna novina otkad sam mama čarobnica: prestala sam se ispričavati kada nije potrebno. Topla preporuka svima da se odreknu te pizdarije! To je jedna jako glupa navika koju uglavnom žene posjeduju. Ispričavanje zbog toga što nisam nešto napravila/što sam se rasplakala/što se nisam našminkala/što još nešto nisam ostvarila, a kao trebala sam?
Previše je to opterećenja zaista za jednog mađioničara.
Fotografija: Pexels
