hrana kao sloboda izbora

pexels.com

Prošli tjedan sam na svom Instagram profilu (@mamaanavi ) napisala post o hrani i kontroliranju.

Ali kako mislim da jedan post na tu temu nije dovoljan da se dodirnu svi duhovi, raščiste odnosi i otvore tabui, evo me opet.

Kako neki znaju već sam prije pisala o procesu deschoolinga i našem novom statusu homeschoolera. Jednoga dana kada na deschooling budem mogla sagledati s odmakom, voljela bih napisati više o svim apektima i procesima koji su mi se što svjesno, što nezapaženo prikrali i dogodili. Ono što me svakodnevno zatekne je koliko je proces deschoolinga nešto što ja kao odrasla osoba, mama i Ivana prolazim u sebi i za sebe. Kada smo krenuli u ovu priču o homeschoolingu mislila sam da će se velika većina toga događati mojoj djeci, a nisam ni slutila koliko promjene treba proći upravo u mom pogledu i filozofiji prema životu, učenju i odgoju. Hvala deschoolingu koji je za mene tek počeo, moja djeca su već iz njega i izašla.

No, što ima deschooling s hranom i kontrolom? Pa ima sve.

Deschooling i unschooling su mi otvorili oči i dirnuli u neke tamne kutke moje vlastite osobnosti pa i mog djetinjstva i odrastanja.

U unschoolingu i pogotovo Radical Unschooling-u cijela filozofija je da dijete samo odlučuje o sebi – ne na način da je ono prepušteno sebi i svojim instinktima bez roditeljske pažnje, brige i potpore, baš naprotiv roditelj treba biti za i uz dijete u tome što dijete je. Ali roditelji koji se vode unschoolingom ne odlučuju za i umjesto djece, već poštuju njihove želje, granice i autonomiju.

Dakle hrana i kontrola oko hrane i hranjenja ima velike veze s idejom oko unschoolinga.

Mogla bih vas pitati što hrana predstavlja vama i kakav odnos prema hrani imate. Ali sigurna sam kako bi odgovori na moja pitanja zahtijevali posebnu temu i vrlo, vrlo mnogo sati u kojima bi se dotakli razno raznih problematika.

hrana kao trauma

Sjećate li se onih: «ako ne pojedeš ručak (večeru), nema deserta», ili: «ne možeš otići od stola dok ne pojedeš do kraja», ili: «Uzmi još nije ti to dovoljno, bit ćeš gladan poslije»? Sigurno ima još drugih i varijanata istih, naizgled bezazlenih izraza i fraza.

Moja prva «trauma» kojoj sam se poslije kao odrasla smijala, ali koja mi ni najmanje nije bila smiješna kao maloj, je priča o «dvije mrkve». Dvije mrkve na tanjuru koje nisam mogla pojesti, koje nisam željela niti voljela. Sjećam se da sam bila sitno i često boležljivo dijete i sigurna sam da je mrkva (i drugo povrće) bilo važno mojim roditeljima kako bi osigurali moje vitamine i zdravlje, ali mrkva je bila predmet moje mržnje dugi niz godina. Jer nisam je voljela i kada bi mi stavili na tanjur te dvije cijele kuhane mrkve i kumili, molili, možda čak i prijetili, dodali bi ruku pomoći u vidu jednog noža koji je u mojoj dječjoj percepciji od dvije mrkve napravio barem 10. Nisam znala brojati, ali sam vidjela kako od 2 zalogaja odjednom imam puno više i onda bi mi se srušio cijeli svijet. Sjećam se suza frustracije kada sam prepunog želudca još uvijek imala pola tanjura za «dovršiti», sjećam se mog strica koji je često znao svratiti do nas u vrijeme obroka i koji mi je «pomagao» s tanjura ukrasti nekoliko zalogaja dok moji roditelji nisu gledali, sjećam se vječne zahvale na tim ukradenim djelićima mojeg mučenja. Takvih i drugih primjera bilo je puno, nisam bila jelac, ali sam jela – što sam voljela i kada sam trebala.

No s godinama sam i ja naučila jesti do dna, uzimati previše i onda sam se godinama patila s odnosom prema hrani koji niti je bio normalan niti zdrav. Dok nisam odrasla nisam znala da sam osoba koja ne voli doručkovati čim otvori oči i koja može biti satima nakon što je ustala iz kreveta bez da jede. Godinama sam trpila mučninu u želudcu jer sam se silila doručkovati «kao svi ostali» jer eto «doručak je najvažniji obrok dana». Hrana je bila sredstvo zbližavanja i okupljanja, ali i frustracija, mržnje, obožavanja, prepirki i svađa, suza i manipulacije. Bila je utjeha i nagrada i kazna. Bila je sve samo ne hrana.

od nekoliko kilograma viška do anoreksične tinejdžerice pa do mame koja je i sama na početku svoga majčinstva pala u zamku hranjenja

Trebalo mi je 30 i kusur godina da naučim i prihvatim da je hrana hrana – izvor energije i sredstvo za utaživanje gladi, ništa više i ništa manje.

Trebalo mi je vlastito buđenje i osvještavanje, grižnja savjesti i osuda kada sam i vlastito prvorođeno dijete stavila na ispit jela: nju koja i danas od sve moje djece najviše kontrolira i važe što i kako jede, nju koju šećer i junk hrana baca u delirij i koja se još uvijek uči što i kako da jede. Drugo dvoje su priča za sebe, njih sam hranila po principu BLW-a (baby lead weaning) u kojem su sami jeli što i kada su htjeli. Njima se danas može poslužiti što god i to će rado probati, možda neće pojesti više od jednog zalogaja, ali nikada neće tome pristupiti sa strahom i gađenjem. Kada sam prestala kontrolirati i shvatila da će i bez moje kontrole jesti i biti zdravi, shvatila sam da su oni meni i sebi dali slobodu izbora u kojoj je jedino važno bila prirodna potreba da jedemo i da nam je dobro.

Tako danas imam djecu koja jedu kada i kako žele. Djecu koja jedu sama, zajedno, na kuhinjskom stolu, podu dječje sobe, na sofi, dok crtaju, dok pričaju, dok mirno sjede na stolcu i vode razgovore s nama odraslima, pjevaju pjesmice ili zamišljeno gledaju kroz prozor. Djecu koja ne gledaju na sat da znaju koji je obrok na redu, koja uzimaju iz ormara i frižidera, jedu slatko prije slanog ili zajedno, koja jedu po malo, koja si natrpaju prepune tanjure ili stave jednu stvar, koja jedan dan pojedu jedan krumpir ili mrkvu, pa drugi 10 ili 20 i tako stalno pa opet i ponovno. Ima dana kada prije 10 ujutro njih troje već pojedu 3 obroka, dok ja još uvijek nisam pojela ni jedan. Ima dana kada jedu više od 10 puta, dana kada ne stave dva zalogaja u usta, dana kada samo hoće slatko i dana kada pojedu po 10 kila voća. Ima svakakvih dana, ali svima je isto zajedničko: hrana nije kontrolirana i samo je tu kada je trebamo.

Za mene je ovo jedna od velikih prekretnica moga odnosa prema hrani i gledanja na moju djecu kroz hranu i njihov odnos prema njoj.

Slobodu koju mi je ona donijela, nemjerljiva je u usporedbi sa svom kontrolom kojom sam prije toga bila sputana.

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.