zašto govoriti djeci “ne” ponekad i nije baš najbolji izbor za njih?

govoriti djeci ne
pexels.com

Dijete pokazuje put. To je jedan od principa unschooling filozofije. Dijete je ono koje odlučuje, a roditelj (ili skrbnik, pedagog ili učitelj) je onaj koji pomaže, inspirira, usmjerava i pomaže.

Često se zabunom misli kako je unschooling isto što i zanemarivanje djeteta, jer se djetetu, eto, pusti baš sve pa se o njemu ne treba ni brinuti niti u njega ulagati. Ali ono što unschooling upravo je, je briga o djetetovom cjelokupnom biću – ne samo o znanju koje stiče, već i o njegovom fizičkom, emocionalnom i mentalnom bitku.

Unschooling je ulaganje, životno ulaganje: vremena, truda, energije, znanja i mogućnosti u vlastito dijete.

Sandra Dodd, jedna od najvećih živućih unschooling mama, kaže kako je unschooling ulaganje minimalno vremena koje bi prosječno dijete provelo u školi plus još pola toliko – ne zvuči kao zanemarivanje, zar ne?

Unschooling nije uvijek najlakši put niti najjednostavnija opcija i često je trnovit baš zbog naših vlastitih nemogućnosti i nedostataka – jer kada roditelj nije sam prošao unschooling, već je izašao iz dugotrajnog školskog sustava, onda taj isti roditelj nailazi na mnogo prepreka i izazova (uglavnom u samom sebi).

Jedna od stvari koju ja često osvješćujem upravo kroz homeschooling su situacije u kojima odgovaram s «ne».

I prije nego sam se time pomnije bavila, bila sam svjesna koliko često izgovaram to „ne“ u jednom danu, a da ne pričam o svim zbrojenim „ne“ u svim ovim godinama majčinskog staža. Nemojte me krivo shvatiti, „ne“ ima svoju vrijednost i naravno da je potreban, ali jeste li ikada pomislili kako ga svi u nekoj mjeri zloupotrebljavamo?

Zašto nam treba „ne“? Može li se isto reći ili spriječiti drugim riječima, pa da „ne“ izbjegnemo?

Evo samo nekoliko primjera:

Zašto poželite reći „ne“ kada vas dijete pita može li igrati tablet ili gledati tv još 5 minuta (ili 5 sati)? Zašto kažete ne (još) jednoj čokoladi? Zašto dijete dobije „ne“ kada samo želi naći nešto u frižideru, spremiti si ručak, otići u trgovinu po nešto što vam treba? Zašto ne“ za neku igračku ili ako se želi popeti na visoko drvo, zašto ne“ ako želi u pidžami ići u školu?

Za neke stvari, one koje stvarno ugrožavaju djetetovo zdravlje ili čak život, neophodno je da mu kažemo „ne“,  čak i da ga (fizički) spriječimo, dok je za druge situacije to „ne“ jednostavno stvar našeg komfora.

Koliko ste često rekli „ne“ samo zato što vam se ne da čekati, spremati poslije ili zato što imate usađeno vjerovanje u nešto što znanstveno čak nije ni dokazano?

Danas smo pekli božićne kolače koje smo poslije ukrasili glazurom i napravili od njih ukrase za bor i prozore, a dobar dio smo i pojeli.

Moja djeca obožavaju peći kolače. I ja sam to oduvijek voljela. Mnogi nisu ni svjesni koliko pečenjem kolača učimo – matematiku, kemiju, o vremenu, trudu, osjetima, suradnji…

govoriti djeci ne
pexels.com

Nama su kolači jedan od najzabavnijih „školskih“ trenutaka. Danas sam im obećala da ćemo ispeći još kolača jer nam je ostalo pola smjese nakon prve ture. Nakon večere su me pitali mogu li jesti već ispečene kolače koje smo namijenili za bor, a ja sam rekla da ćemo napraviti druge za 5 minuta kada završim s večerom i pospremanjem. Oni su pitali mogu li ih sami ispeći, da ne čekaju mene.

Mogla sam reći ne, da me pričekaju, mogla sam reći da ne, da ću ja sama, mogla sam reći da ne jer će sve usvinjiti, napraviti krivo, opeći se…

Ali nisam, večeras sam svjesno rekla – da.

I dok smo suprug i ja ispijali čašu vina, iz kuhinje sam čula njihovo dogovaranje, smijeh, suradnju, a kada sam došla u kuhinju nakon nekih 20 minuta, već su bili gotovi. Sve je bilo baš onako kako su htjeli: kolači posloženi na pleh, spremni za pečenje, pećnica zagrijana na točno 180 °C stupnjeva, dok su oni još uvijek jeli ostatke smjese. Ne znam koliko su pojeli dok su ih radili, obrazi i odjeća su im bili prekriveni brašnom, a na licima ogroman razvučeni osmijeh i pogled prepun ponosa.

Da, možda je sve bilo puno više zamazano i u neredu, možda su mi zadali 10 minuta posla više s pospremanjem, možda sam sve mogla brže i bolje sama, ali što bi im moj „ne“ oduzeo ili da bolje pitam: koliko im je izostanak moga „ne“ zapravo dao?

Kada mi je kćer pokazala punu šaku ostataka sirovog tijesta i počela jesti, začula sam vlastite riječi: „Nemoj više, bolit će te trbuh!“. I u tom trenutku sam pomislila: “Čija je to rečenica, od kuda dolazi to sa sirovim tijestom i boli u trbuhu?” Molim vas, može li me netko uputiti na znanstveno dokazani članak o povezanosti boli u trbuhu s jedenjem sirovog tijesta za kolače? Jer ako takav jedan postoji, možda opravda bar jedno moje „ne“, ali dok ga ja čekam, i preispitujem vlastite istine i one koje sigurno nisu moje, mislim da ću im ipak dopustiti da jedu pa čak i ako ih to dovede do boli u trbuhu, kao što ću im dopustiti da idu van bez jakne ili bosih nogu usred zime ili im dopustiti da hodaju danima u pidžamama i ne češljaju kosu… I toliko toga drugoga za što sam sigurna da bih prije samo nekoliko godina i sama u čudu osuđivala.

Ali zamislite situacije u kojima sami dolaze do vlastitih zaključaka i prosuđuju o posljedicama svojih odluka, zamislite samo koliko ih autentične situacije mogu ojačati ako im dopustite da ih dožive bez vaših ograničenja, uvjerenja i osude.

Ako vam se ovo o čemu pišem čini (su)ludo i besmisleno, zapitajte se zašto i kada koristite „ne“ i pokušajte ga izostaviti s vremena na vrijeme, čisto da vidite kamo bi vas to moglo odvesti.

zašto sam ispisala dijete iz škole – SUPERMAME

 

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.