azijski vs. balkanski odgoj djece

unsplash.com

Trebam li uopće govoriti da sam očekivala razlike, ali da nisam ni slutila kolike one mogu biti. Teško je suditi koji pristup je bolji. Mislim da nema pogrešnog, samo onog koji više odgovara vama kao roditelju i načinu odgajanja vašeg djeteta.

Najveća razlika između naše i azijske djece je nesputanost i činjenica kako naša djeca duže ostaju upravo to: djeca. Azijati su inače poznati kao jako kompetitivan narod, zato su toliko uspješni u inovativnosti i poslu. To je narod kojima je od najranijih dana usađivana želja za uspjehom u svim poljima, naročito poslovnim i financijskim, što im je jako bitno. Od rane dobi su pripremani za svijet nebrojenih mogućnosti koje ih čekaju, no upravo zbog njihove brojnosti i ogromne konkurencije, moraju se izdvajati iz mase upravo odličnim kompetencijama, moraju biti odlični i puno bolji od toga. Moraju biti savršeni. Sve stizati, biti na svakom mjestu u svako vrijeme, pričati što više jezika, imati puno više vještina nego ostali smrtnici. A to sve počinje od najranije dobi, od dječjih dana koja su često ispunjena ne igrom, već kojekakvim aktivnostima u kojima se nikog pretjerano ne tiču dječje preferencije.

Djetinjstvo i izgradnja mlade osobe u Aziji često izgleda kao savršena podloga za natjecanje među dobrostojećim i uspjeha željnim roditeljima. Ovdje nema sistema kao kod nas, da ambicije budu obrnuto proporcionalne roditeljskom statusu i platežnoj moći, pa su najčešći paraziti upravo oni kojima je sve pruženo na dlanu, ovdje je upravo suprotno. Što iz obrazovanije, imućnije kuće dolaziš, očekivanja su veća. I povećavaju se proporcionalno društvenom statusu. Oni koji možda i ne pripadaju tom statusu, forsiraju djecu da budu još bolji i osiguraju si ulaznicu u visoko željeno, još više društvo. Ako ste gledali Crazy Rich Asians ili Bling Empire, otprilike možete zamisliti o čemu pričam. U Aziji je stalež sve. S njim dolazi moć, novac, raskoš. Djeca bogatih roditelja ovdje ne završavaju neke škole reda radi kao kod nas, papira radi i ne rade ništa provodeći radni vijek zacementirani u obiteljskoj tvrtki nastojeći održati ono što su im roditelji stvorili. To ne postoji.

odgoj djece u Aziji

Edukacija i obrazovanje su iznimno bitni u azijskoj kulturi. Sami vrtići nisu onakvi kakve mi poznajemo, to su doslovno male škole u kojima djeca uče. Naravno, na način prilagođen njima, dobi i razini koncentracije koju posjeduju u određenoj dobi, ali djeca doslovno uče i dolaze u školu i više nego pripremljena. U školu se kreće s pet godina. Ne trebam ni napominjati koliko sam ostala šokirana kad me prijateljica mrtva hladna pitala neki dan jesam li prijavila Nou već za neku od škola jer je njena, par mjeseci mlađa kćer od Noe, već na listi čekanja za jednu od boljih singapurskih škola koja košta kao svetog Petra kajgana. Nije se mogla načuditi mojoj nonšalantnosti i nedostatku planiranja od jednog kontrol frika poput mene, kad sam joj rekla da mi nije ni palo na pamet jer mi je dijete upravo napunilo tri godine! Tek smo se ponovno naviknuli na vrtić kako Bog zapovijeda.

Zato, kad je riječ o vrtiću, njegovo pohađanje nikad, ali baš nikad nije upitno u Aziji. Kad sretnete neko dijete s roditeljima nikad nećete pitati IDE LI u vrtić, već ćete pitati U KOJI vrtić ide, jer se pohađanje vrtića podrazumijeva. Nije kao kod nas, ako netko ima baka servis u istom gradu ili tetu čuvalicu, pa djeca najčešće ne idu u vrtić, makar ne do treće godine. Ovdje je to apsolutna nepoznanica, iako svi, makar 99% stanovništva ima pomoćnice koje žive s njima i na usluzi su im dvadeset i četiri sata dnevno, šest dana u tjednu. Odmaraju jedino nedjeljom. Sva djeca starija od godinu i pol dana idu u vrtić, iako bi svakome bilo isplativije ostaviti ih doma s pomoćnicom koju svakako plaćaju i koja je svakako u kući. Usporedbe radi, kad se radi o nesmislenosti cijena i isplativosti, plaća pomoćnice koja živi s vama, kuha, čisti, pere auto, obavlja nabavku, čuva dijete, vodi po aktivnostima, u školu i sve ostalo je okvirno 400 EUR. Nju dakle svakako plaćate i svakako vam je s djetetom, realno ako ne želite, ne trebate imati dodatne troškove glede čuvanja djeteta. No, povrh toga, sva djeca idu u vrtić, čija cijena okvirno je od 1000 EUR mjesečno pa naviše, razlikuje se od vrtića do vrtića.

Ovdje nitko ne traži da netko samo bude s djecom, već traže mjesto gdje će se djeca socijalizirati, usvajati nova znanja i vještine. A u ovdašnjim vrtićima to svakako čine. Svi vrtići su dvojezični, engleski i kineski. Generalno, to su jezici sporazumijevanja s obzirom da je svaka grupa dužna imati po jednu englesku i jednu kinesku učiteljicu (u mlađim grupama, do tri godine omjer je 6:2 , tj šestero djece na dvije tete, jedna kineska i jedna engleska. U većim grupama, od tri godine kao što Noa sad ide, omjer je 10:3, dvije kineske i jedna engleska teta iliti učiteljica), i svaka od njih se obraća na svom maternjem jeziku djeci. Na taj način djeca upijaju jezik od izvornih govornika i koriste se jezikom sasvim prirodno, ne uviđajući da zapravo uče. Jedino što formalno uče je jedan sat tjedno nekog drugog jezika, najčešće japanskog, kao što je u našem slučaju. Također, svi vrtići imaju kurikulum koji se poprilično ozbiljno shvaća. Baš kao što idete u škole i birate ih po određenom kurikulumu koji vam se sviđa, tako i za vrijeme obilaska vrtića dobijete napismeno kurikulume i sve ostale sadržaje, pa birate vrtić po vlastitim preferencijama.

Kad je riječ o obrazovanju, Azijati ništa ne prepuštaju slučaju. Realno, ovdje nema lošeg vrtića i sve ovo je daleko više od svega što smo mi pohađali ili navikli. Totalno druga dimenzija i totalno drugi svijet. Možda se ovako čini da traže previše od djece, ali sav pristup je svakako prilagođen djeci i djeca kroz pravilan pristup kroz igru mogu jako puno toga naučiti. Sve igre su pomno smišljene i iz svake se nešto nauči. Oni jednostavno ne žele propustiti najbolje godine za učenje i upijanje, te kako sami kažu, iskorištavaju to vrijeme nastojeći djeci usaditi što više znanja.

Zatim, svaki vrtić ima dodatne aktivnosti. Neke od njih su besplatne, dok se neke dodatno plaćaju i dosta djece pohađa neke od njih, dok mnogi biraju one u vlastitom aranžmanu. Plivanje je najčešća privatna aktivnost koja se praktički podrazumijeva. Od djece se očekuje da od rane dobi znaju plivati i roniti bez pomagala. Teško je vidjeti dijete od četiri godine koje ne zna plivati i roniti. Ali ne na način kako smo mi učili, da ti netko malo pokaže kako se maše rukama i nogama i uspjeh je održati se na vodi. Apsolutno ne. Ovdje su instruktori plivanja jako cijenjeni i rade non stop. Svi roditelji angažiraju upravo profesionalne instruktore kako bi naučili djecu potrebnim i ispravnim tehnikama zamaha, disanja i slično. Prosječnost nije opcija, sjećate se? Ovdje nije dovoljno održati se na vodi, treba se pravilno plivati i još pravilnije roniti. Zbilja je fascinantno vidjeti djecu od tri godine na bazenu bez ikakve opreme, samo sa naočalama kako plivaju i rone poput malih ribica. Nitko se ovdje ne brine hoće li se dijete zagrcnuti, koliko dugo je u vodi, s čega skače i je li mu voda preduboka. Takve stvari i situacije se, čak naprotiv, i potiču. Nikad neću zaboraviti situaciju kad smo se tek doselili i sišli na bazen. Bili smo neiskusni i nismo znali za azijski način života. Pričala sam sa susjedom čiji je dvoipolgodišnji sin plivao pored nas i po mom mišljenju, pokušavao se nesigurno održati na površini. U jednom trenutku je izašao, skočio u bazen negdje poprilično daleko od nas i nastojao doći do nas. Ja nisam znala da je dijete u procesu učenja jer nikad dotad nisam vidjela toliko malo dijete koje uči plivati, već sam instinktivno skočila za njim i pokušala mu pomoći na opći smijeh njegove majke koja nije ni trepnula, već mi je jednostavno objasnila da zna plivati i da vježba ono što je učio na privatnim satima kod instruktora koji svaki dan dolazi u naš condo iliti zgradu.

Kad smo mi doveli dijete s istih tolikih, dvije godine i kusur mjeseci kod pedijatrice na sistematski, uz sve parametre koji su zadovoljavali, što se tiče fizičkog i psihičkog stanja koji prate njegov razvoj, jednim je ostala razočarana: nije znao plivati. Savjetovala nas je da uzmemo instruktora kako bi dijete znalo plivati na vrijeme. Ovdje kad dođete kod pedijatra, osim uobičajenih pitanja o stilu života, prehrane, navika djeteta, pedijatar obavezno za dvoipolgodišnje dijete pita koje jezike priča, zna li plivati i pohađa li neku vannastavnu aktivnost. Kod nas od djeteta od dvije i pol godine ne očekuješ da zna ispravno ni materinji jezik, a za plivanje nikad nisam čula da ijedan liječnik pita, pa čak ni oni u Dalmaciji čija djeca odrastaju na moru, baš poput ovih.

Veliki je fokus na broj jezika koje dijete priča. Ako su roditelji iste nacionalnosti, onda obično dijete ima samo jedan materinji jezik pa ovdje uči dodatna makar dva, engleski i kineski, koji im u stalnoj interakciji i toliko provedenog vremena izvan doma na različitim aktivnostima sa svim ljudima, bude bliži nego materinji koji priča samo s roditeljima u tih par sati dnevno doma. Ako su roditelji različite nacionalnosti i pričaju različitim jezicima, svaki od njih nastoji pričati svoj jezik s djetetom, a općenito u kući pričati engleski. Tako dijete od starta uči četiri jezika i nevjerojatne su transformacije kod tih malenih bića koje im dolaze toliko prirodno. Ako ćemo biti u društvu s prijateljima, naš prijatelj Talijan će se obratiti sinu na talijanskom i dijete će mu odgovoriti na istom tom jeziku, za minutu će se obratiti mami na portugalskom i u sljedećoj minuti će na engleskom pričati s mojim sinom da bi za minutu obojica pjevali kineske pjesme! Dijete o kojem pričam ima četiri godine.

Ono što je nevjerojatno je, da svaka nacija ima nešto svoje što forsira. Kod Indijaca je to slovkanje iliti spelovanje. Oni svoju djecu od najranijih dana uče slovkanju. Naš prvi susret s tim je bio kad je dječačić došao u park, vidio Nou i pitao ga može li se igrati s njim. Predstavio se i odmah počeo slovkati svoje ime. Očekivao je pohvalu jer je u njegovoj kulturi to poprilično bitno. Ispričali smo to svojim prijateljima Indijcima koji su nam isto potvrdili. Koliko je bitno, govori činjenica da oni imaju natjecanja u slovkanju i jako je bitno ostvariti dobar rezultat, jer na natjecanje te svatko dolazi pratiti, susjedi, rodbina, baš svi. Akademski uspjeh je jako bitan i u indijskoj kulturi i jako se ponose svojim akademskim postignućima, još od ranih školskih dana. Moja indijska prijateljica mi je jutros za doručkom pokazivala odlične ocjene svoje nećakinje koja sve rezultate ima preko 95%. Naravno, tako su ovdje u školama popularna upravo ona djeca koja ostvaruju odlične rezultate, za razliku od naših škola gdje su najpopularnija mjesta rezervirana upravo za one s lošim ocjenama koji prednjače u broju neopravdanih sati. Ako kod nas djeca vrše bullying na nekoga, to je zbog uspješnosti, štreberstva, dobrih ocjena i slično. Ovdje je suprotno. Suprugov kolega ima problema jer mu je kćer žrtva vršnjačkog bullyinga zato što ima dobre ocjene. Ne odlične, ima samo dobre, a dobro u Aziji nije dovoljno. Kad smo im ispričali za naš opušten način gledanja na djetinjstvo, bilo im je jako strano, ali nije im bilo toliko čudno. Djelovalo im je prisno i bilo je simpatično. Kad smo im ispričali za poredak koji se odvija poslije u našoj državi i da se često to obrazovanje ne isplati, pa da zapravo financijski često prolaze upravo oni koji nemaju određeno obrazovanje, mogli smo im kupiti vilice s poda. Ostali su vidno šokirani jer u njihovim kulturama sve je fair play. Koliko se trudiš, toliko ćeš imati.

Zato se trude od najranijih dana i na taj način motiviraju djecu. Ako budu učili, radit će u dobrim tvrtkama ili će ih posjedovati, radit će u moćnim vladinim tvrtkama ili organizacijama i moći će im doprinijeti svojim stečenim znanjima. Ako uče bit će uspješni poput lokalnih ili državnih biznismena, bit će snažni i moćni poput političara. Sve ono što su nekad možda učili naše pretke, sve ono što mi trenutno ne možemo vidjeti u Lijepoj našoj, pa ostajemo uskraćeni za ogroman nalet motivacije koji bi bio vjetar u leđa.

Dotad, makar imamo  djetinjstvo, jedino razdoblje iskonske sreće i bezbrižnosti koje se nikad neće ponoviti, pa zašto ga oduzimati kad će život poslije svakako natovariti dovoljno, nekad i previše, što željenih, što prinudno stečenih znanja. Učit će, imat će vremena za sve, Bože daj im zdravlja. Baš kao i kod istine, ljepota je uvijek negdje u sredini. Tamo negdje na pola puta između Azije i Balkana.

brak na četiri strane svijeta – SUPERMAME

Maja Šantić
MAJA Mama dječaka koji mrzi spavati, preslatkog uragana zvanog Noa. Supruga svjetskog putnika zbog kojeg živi #braknadvakontinenta, kćer najboljih ljudi na svijetu. Kreativac koji nikad ne miruje, vječni optimist, ovisnik o kavi i klaustrofobičar najgore vrste.