što kada se naruši obiteljska dinamika zbog škole?

pexels.com

Škola je završila prije tri tjedna, a ja još uvijek sabirem dojmove. Kroz ruke su mi ove godine prošli roditelji i djeca potpuno potrošene energije od online nastave, muke po zadaći i svađa oko iste. Nemogućnost informacija uživo te rad od kuće sigurno nisu nikome pomogli. Kada zbrojim minus i plus, školska godina je bila uspješna obzirom na uvjete.

Kada pogledam statistiku ljudi koji mi dolaze, psihičko stanje djece te narušenu obiteljsku dinamiku zbog škole, školska godina je bila poražavajuća.

Poražava činjenica koliko su djeca nesamostalna. Koliko roditelji imaju nizak prag frustracije na školske zadaće i probleme. Poražavajuća je činjenica da sve više djece ima problem s čitanjem i pisanjem. Nevjerojatno puno djece dolazi s anksioznim ponašanjem. Bez samopouzdanja. Bez svjesnosti u sebi. Kao da su krivi što su se rodili pa se požele sakriti i ne sudjelovati u svijetu uopće. Nema prostora za greške iz kojeg dijete uči, svima se nameće neki standard ponašanja, izgleda, ocjena…pitam se čiji je to standard? E sada ću vam reći kako je do toga došlo…

Zamislimo jednu obitelj od 4 člana. Mama, tata, dječak 3.razred i sestra u pelenama. Tijekom vrtića je s razvojem dječaka bilo sve u savršenom redu. Krenuo je u školu. Na testiranju za prvi razred je sve savršeno riješio, ali mali problem je postojao s glasovnom analizom i sintezom. Stručna služba u školi kaže da to nije strašno i da će dijete to savladati tijekom prvog razreda. Prva godina prolazi skoro pa u redu, ali slovkanje ga i dalje muči. Teško spaja slogove, subvokalno čita, a i rukopis baš nije čitak. Stručna služba i dalje govori mami kako ima vremena, sve će se to posložiti.

Tijekom drugog razreda zahtjevi u školi su sve veći i teži. Čitanje s razumijevanjem, poredak riječi u rečenici, zadaci riječima, odgovaranje punim rečenicama, tablica množenja…hm, sad više nije samo problem u slovkanju, sporom čitanju i pisanju. Zadaća se ne stiže napisati u boravku, nosi se doma. Doma roditelj sjedi s djetetom i piše do sat vremena. U redu je. Sat vremena nije strašno. Pa svatko može odvojiti sat vremena za dijete i zadaću. „Ja ću pomoći svom djetetu, pa valjda ga ja najbolje poznajem.“  I tako smo uz malo truda završili i drugi razred.

Nova školska godina. Školarac je već veliki trećaš. Vesele se svi, rana prekrasna jesen, nova školska torba, prijatelji koji se dugo nisu vidjeli. Dva tjedna prođu kao vjetar i dijete jedva čeka ići igrati se s prijateljima, učiti, igrati graničara na tjelesnom. Do jednog dana kada mu se više baš i ne ide. Nije baš motiviran za školu, svi mu idu na živce. Učiteljica nakon mjesec dana piše opasku u e dnevnik kako dječak nema ni jednu zadaću od početka godine, kako ne prepisuje s ploče. Kada se radi grupni rad odbija odgovarati na pitanja, često bude ljut i plače bez razloga te se i igra pod odmorom promijenila. Radne bilježnice su prazne, a ono što je riješeno ne da se pročitati. Muk. Mama i tata će pomoći. Svaki dan nakon škole će pregledati bilježnice i knjige. Ništa neće naći unutra. Pitat će dijete što su radili u školi i što je za zadaću. Dijete neće znati. Pritom se povisuje ton i drže se prodike. Kako sijedi u školi kao deblo, ništa ne čuje, nema pojma gdje mu je glava. Zovu se roditelji druge djece, slika se zadaća. Sjeda se djetetom i navodi ga se. Uloga djeteta –  odradi što sam ti rekao i ne imaj pravo glasa. Dolazi period prvih lektira. Šuma striborova i Heidi. 200 strana. U 3. razredu. A dijete još slovka, pa se pojavljuje prva gramatika u engleskom jeziku, ispiti sa slušanjem. Prve dvojke iz engleskog. Svaki dan se piše zadaća poslije škole. Mama, tata i dijete. Seka je mala pa spava. Sat vremena se pretvorilo u dva, nekad i tri sata. Umor je sve veći. Mama ne stiže sve, a tata se brzo naljuti ako dijete ne zna 4×3. „Kako ne znaš koliko je 4×3, pa sto puta smo to već ovaj tjedan ponovili?!“ Iz očaja mama se obraća na moj mail i dogovara sastanak.

Prve konzultacije prolaze ugodno, mirno. Na tati se vidi rastresen pogled međutim mama dobro hendla sva moja pitanja i odgovore. Dječak je veseo, komunikativan. Provjeravam znanje hrvatskog, matematike te engleskog jezika. Generalno nije loše, međutim primjećujem potpunu nesamostalnost u radu. Pri rješavanju često čeka potpitanje, navode na odgovor i kada ga se usmjeri do rješenja se dođe brzo. Rukopis nije čitak. U razgovoru s majkom otkrivam da je problem bila glasovna analiza i sinteza pri upisu te da je dosta teško rješavao probleme koji su zahtijevali čitanje. A sve zahtjeva čitanje. Upućujem ih na timsku obradu. Razmišljam kako već nisu to odradili, dobili uputu od učitelja. Ako dijete do kraja 3. razreda nije savladalo čitanje, nešto ne štima. Timska obrada se naravno čekala nekoliko mjeseci, već je prošlo prvo polugodište 4. razreda. Za to vrijeme smo dječak i ja cijelo vrijeme radili.

Učili smo, gradili samopouzdanje. Shvaćali sami svoje mogućnosti i granice. Usudili se rješavati i pokušati riješiti stvari veće od nas i cijenili grešku jer nas je naučila da još nismo spremni, ali da ćemo uskoro biti. Učiteljica primjećuje veliki napredak u djetetovom ponašanju, fokus je bolji, na satu opet sudjeluje u raspravi i grupnom radu. Čitanje ga i dalje muči, ali puno se više javlja za samostalno čitanje. Razred ga bodri i podržava.

Timska obrada odrađena te se čeka nalaz. Bum. Teškoće čitanja i pisanja. Bum. Sredina 4. razreda. Bum. Individualizacija. Panika i strah roditelja. Krivnja. Međusobne svađe. Dijete shvaća da je svađa zbog njega. Osjeća se loše. Sve godine pisanja zadaća, SADA dolaze na naplatu jer je roditelj UMORAN. Akumulirani stres sada jede sve pred sobom. Na najgori mogući način. Što je individualizacija? Što to znači? Hoće li dobivati drugačije testove? Ali ja ne želim da on misli da je drugačiji, da druga djeca vide da dobiva „lakši“ test…

I tako smo došli do potpuno krivog funkcioniranja jedne mlade i prekrasne obitelji. Zbog čega? ZBOG ŠKOLE.

Vratimo se na početak i čitajmo opet.

Tijekom prvog razreda dijete nije savladalo čitanje i pisanje. U redu.

Tijekom drugog razreda dijete nije savladalo čitanje, pisanje i tablicu množenja. NIJE U REDU.

Tražite pomoć!

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Anja Rendulić (@defektolog_aula)

Anja Rendulić
ANJA RENDULIĆ Apsolvent defektologije. Vlasnica centra za edukaciju i savjetovanje, AULA – pomoć u učenju u Zagrebu. Praktikant Montessori metode za djecu s teškoćama.