mama Mirna: naš mali anđeo Leon dao nam je snage da izdržimo do kraja

neplodnost
Pepper Atelier

Započet ću s rečenicama iz prvog teksta: „Prvi pregled kod ginekologa je nešto što će nam oboma biti urezano za cijeli život. Rečeno nam je da su vidljiva dva kružića. Ja sam već tada bila u deliriju jer jedno je nadati se da ćeš jednog dana imati bar jedno dijete, ali dvoje! Nekoliko sekundi iza vidjela se još jedna točkica. Ja to nisam doživjela! Doktorica? Ma svi zbunjeni?!? “Ne, pa to nije odbljesak, trećaaaaa beba!” Samo smo se čvrsto primili za ruku. To je bilo dovoljno.

rizična trudnoća

Trudnoća je prošla savršeno s obzirom da je bila visokog rizika. Odlučili smo uživati koliko god smo mogli s obzirom na ovo doba korone. Stalno se „sprdam“ kako ćemo jednom djeci pričati kako su došli na svijet u vrijeme pandemije i najvećih potresa. Zanimljivo. Uglavnom, vježbala sam i kretala se više nego sam „smjela” jer sam se osjećala odlično. Pripadala sam vrhunskom doktorskom timu na Sv. Duhu i nisam imala nikakav strah. Samo veliko uzbuđenje, sreću i nestrpljivost.

U više navrata spominjao se veliki rizik i spremnost na različite scenarije. Na samom početku nam je napomenuto da postoji mogućnost tzv. redukcije jednog ploda jer je veliki rizik prisutan i za mene i za njih, ali odbili smo. Mislim da je nepotrebno objašnjavati zašto. U početku je sve bilo u redu i onda je jedan od mušketira (naime, tri dečka), počeo malo kaskati. U početku je to bilo ok, a kasnije je rasla zabrinutost. Pavo i ja smo čvrsto odlučili da nas to neće obeshrabriti i da ćemo i dalje uživati, razmišljati samo o pozitivnim ishodima i nekako se koncentrirati na sve ono dobro, a to je da konačno stižu naši priljepci. Što god treba izdržat ćemo i boriti se. Napomenuto mi je i da ću vjerojatno duže ležati u bolnici pa je tako došao i taj dan. U prtljažniku sam mjesecima imala spremnu torbu za rodilište i baš taj jedan put nisam kada su me odlučili ostaviti. Klasik.

čuvanje trudnoće u bolnici

Ležala sam u bolnici 7 tjedana. Nije mi bio problem ni tada, a i sada kada vraćam film, uopće nije tako strašno.

Čitaš, gledaš Netflix (sva sreća na njemu), brbljaš s cimericom, pa tračaš u tzv. boravku, „treniraš“ po stepenicama (doktor baš nije bio zadovoljan kada je čuo). Vrijeme ti krate tvoji najdraži koji ti dođu na prozor pa se kao u nekadašnja doba romantike nalukavaš, a vani bome prohladno… Upoznaš i upiješ tuđe životne priče i to ti da snagu jer znaš da se sve može i izdrži. Kada si već duže tamo, vrhunac dana ti je vijest kada tko od cura ide roditi, pa trač party svih redom… ili kada tvoj doktor dolazi u vizitu da ispipaš ima li s tobom što u planu. Uglavnom, predrasuda je da vlada negativna atmosfera. Ima  i zabavnih trenutaka iako su te šale vjerojatno samo nama bile urnebesne.

Kada sam već znala jelovnik napamet, rasla je moja nestrpljivost. Polako sam počela sam odbrojavati dane, tzv. jutra „kucki“. Da vam pojasnim ovo „kucke“. Svako jutro oko 5h ulazile su medicinske sestre u sobu s rečenicom :“Dobro jutro, kucke! „, a mi bi se krmeljave dogegale u vlakić i čekale ispred male prostorije gdje je taj famozni CTG kako bi prislonili na nas aparatić da čujemo kucanje srčeka. Super stvar koja ti nekako ulijeva mir .

Tako sam se jedno jutro dogegala, točnije 32. tjedan. Uvijek smo treću, najmanju bebu dugo tražili, ali ovaj put je to malo teže išlo pa su sestre odlučile pozvati doktora da odem na ultrazvuk. Ja smirena i dalje uvjerena da je sve ok iako mi se nekako u podsvijesti vrtio drugi film. Doktor specijalizant odlazi po iskusniju doktoricu i tu mi je krenulo sto scenarija. Divna doktorica ulazi. Na licu joj se vidi da je iz smjene 24 sata. Crvena, oči umorne, jedva gleda i sada još i ja.

morate biti jaki za njih dvoje

Nikad nisam razmišljala da je njima neke stvari možda teže reći nego nama probaviti. Rekla je samo. Sve vam je jasno. Okrenula ekran i pokazala neku „crnu mrlju“. Jedva je izgovorila da srce više ne kuca, ali tako nježno, puna empatije. Ja, naravno, iako su nas pripremali na tu mogućnost, u šoku, suze. Rekla mi je odmah ono što sam si cijelo vrijeme u sebi ponavljala :“morate biti jaki za njih dvoje“! Jesam. Dobro sam se isplakala. Medicinska sestra me zagrlila i otpratila do sobe. Izmolila sam se, smirila i dalje ponavljala tu rečenicu u svojoj glavi uz onu da smo si obećali da što god bude s našim Leonom, nećemo klonuti. Od onog prvog šoka kada smo mislili da djecu uopće nećemo imati, do onoga da nas čekaju dvije sreće. Smirila sam se i nazvala Pavu. Vratio mi se dejavu. Prije nekoliko godina kada smo saznali prvu dijagnozu, nije bio sa mnom. Usput sam onako prije posla svratila po nalaze. Kako nisam taj dan mogla dobiti slobodno, iako sam jedva funkcionirala, morala sam mu reći telefonom.

Koju godinu kasnije kada smo saznali finalnu dijagnozu, baš smo se razišli jer smo netom prije bili zajedno u bolnici, ali doktora nije bilo zbog hitnog slučaja, informacija tj. nalaz nam je stigao e-mailom, a vijest sam mu javila telefonom. Evo sada opet sami i prenosim vijest telefonom. Kao i sve informacije do sada. Uz suze, smireno je sve prihvatio. On mi je pomogao, on mi je dao snage, on je tu uvijek i kada nije fizički. Moja jača polovica. Slijedi ono pitanje većine: “A što je s drugom dvojicom?” Svaki je imao svoju posteljicu i od početka su bili neovisni jedan o drugom.

Leon – naš mali anđeo čuvar

Naš primarijus nam je odmah objasnio da, ukoliko s Leonom nešto bude, nema utjecaja na ostale. To je značilo da je naše pravo bilo ići na hitan porod, ali tada bismo ugrozili drugu dvojicu. Pavo i ja smo se odmah odlučili da ćemo se koncentrirati na njih tj. bit ćemo razumni i sve učiniti kako bismo dogurali do što više tjedana. Leon je od toga dana bio s nama na drugi način. Gledao nas je i čuvao s neba i pomogao braći da dobiju još vremena za napredak. Tako je i bilo. Dečki su dobili još dva i pol tjedna i s izvrsnih 34 plus 4 došli na svijet. Bili su inkubatoru, ali većih kriza nije bilo. Zahvalna od prvoga dana, a još zahvalnija što su potpuno zdravi iako strašno mali, bili u toj nekoj kućici. Vid 1300, a Niko 1900 grama.

razdvojenost od tate zbog pandemije

Spomenula bih koliko sam oduševljena neonatologijom općenito, a te mame palčića, uf. Uvijek su mi davale snagu one koje su mjesecima stajale uz inkubator. Ja sam tako samo 10 dana. To je neka posebna snaga i vjera. Ja sam je imala, a i našeg Leona. Još je samo nedostajao naš tata Pavo. Svaki dan od kada sam ležala u bolnici znala sam sjesti u “boravak“ i gledati tate kako se skupljaju i čekaju žene i bebe. Miris parfema, sređeni, cvijeće u ruci, nervozni, smotani i onda ta sreća, uzbuđenje i još veća zbunjenost kada izlaze. Maštala sam o tom danu i postajala sve nestrpljivija jer je i Pavo već bio lud. Zbog epidemioloških mjera nije mogao k nama, a nije mogao ni vidjeti svoje dečke, toliko, toliko dugo iščekivane dečke!

Jedno jutro nakon Uskrsa, pao je snijeg i već dobro poznata vizita se našalila sa mnom i rekla : “O Mirna, pa vi ćete sva godišnja doba doživjeti ovdje!”

Koji sat nakon dolazi neonatološka vizita s pitanjem :”Mama, jel bi vi doma?” Odgovor znate svi. Suze i smijeh u jednom. Naime, čekali smo drugog brata Vida da se približi 2 kg. Mislila sam i govorila svima sigurno još tjedan dana, a kad ono iznenađenje. Bolje da je bilo tako. Uostalom, navikli smo. Konačno slijedi susret na hodniku, a ja nisam promatrač već glavna uloga. Yeees. Drugi glavni glumac, Pavo se opet odlično snašao. Zbunjenija sam bila ja jer je ipak 7 tjedana dosta. Dovoljno da čak imaš onaj osjećaj kao da nekoga napuštaš. Od tete kuharice s jutarnjom turskom kavom, do prekrasnih doktora i medicinskih sestara koji su bili tu kada si sam. Ispratila sam i dosta cimerica, ali sada su svi mene ispraćali. Juhuuu!

Glefotka Studio

želja za posvojenjem je i dalje tu

Danas dečki imaju 7 mjeseci. Uživamo, ispunjeni smo, sretni i zahvali. Veselimo se svim periodima i fazama koje nas čekaju. Za tugu nema prostora. Odradili smo je nas dvoje sami na groblju kada smo ispratili našega Leona. Bilo je posebno, mirno, naše, strašno teško, ali puno nade. Imamo naše mjesto kada bude teških dana i kada bude lijepih dana. Posjetimo ga nekada i nas četvero. Znamo da je uvijek tu s nama. Ne bojim se ničega što nas čeka i vjerujem da ćemo se uvijek iskobeljati što god naiđe.  Znam, ide ono pitanje: „A što je s posvojenjem?” Voljeli bismo, želja je i dalje tu, ali vidjet ćemo. Nekoliko dana prije mog odlaska u bolnicu primili smo poziv da postoji jedno dijete. Morali smo odbiti. Toliko teška, ali ispravna odluka. Ne bi bilo fer prema tom djetetu, prema našim dečkima. To dijete je sada sretno, uvjerena sam u to, a njegovi roditelji ispunjeni. Sada i mi znamo kako je to. Postoji nada da se ipak nešto događa i da taj cijeli sustav nekada i funkcionira. Mislim na sve one koji se bore na razne načine kako bi povećali svoju obitelj. Mislim i molim za vašu snagu jer to vam najviše treba. Samo si zamislite cilj i doći će. Hoće! Uz puno kompromisa, ljubavi, strpljenja i upornosti. Mislim da to vrijedi za većinu ciljeva koje si postavimo kroz život. Što li nas sve tek čeka!

nakon tri godine borbe s neplodnošću dogodilo se čudo! – SUPERMAME

Pepper Atelier